kumstvo.ba   >   Program kumstva

Dojmovi i svjedočanstva djece

Ja sam jedan od onih za koje ste se vi borili


Štovani i dragi fra Jozo!
Prije svega želim Vam zahvaliti na Vašim čestitkama i dobrim željama. Također Vam želim sve najbolje u ovoj Novoj godini i puno uspješnog rada. Želim Vam zahvaliti na svemu što ste učinili za svu djecu koja su ostala bez roditelja i na Vašim nastojanjima da nam učinite život koliko-toliko vedrijim u današnjim teškim vremenima, kao i u vremenu kada je bilo najteže. HVALA VAM!
Žao mi je što smo se svi mi danas toliko udaljili, gledajući svoje susjede i prijatelje, što im se sve događa, kako se otuđuju, vrijeđaju, smještaju jedni drugima smicalice itd. Tako mi je teško gledati sve to i vjerojatno sam se u tom moru bezvrijednosti i sâm izgubio ne pokušavajući ništa promijeniti. Da Vam napišem svoj kratki životopis, zadnjih 13 godina.
Moje ime je Zoran Lovrić i živim u Zenici. Za vrijeme rata sam živio s mamom i bratom u Busovači, gdje mi je i otac poginuo. Prije 13 godina sam dobio pismo od Vas i ime mog kuma. Tada sam bio veoma mlad, imao sam 10 godina, tako da nisam ja uspostavljao kontakt s mojim kumom, nego moja majka. Tih teških godina moja se majka javljala mom kumu, Williamu McGarveyu, koji je tada živio u Londonu. Pisala mu je svaki drugi mjesec i obvezno za Božić i Uskrs. U to vrijeme (1995. – 1998.) moj mlađi brat Goran i ja smo bili ministranti u župnoj crkvi Sv. Ante Padovanskog u Busovači, a vodio nas je fra Miroslav. To što smo bili jako blizu crkvi je puno usrećilo mog kuma i moju majku, koja je bila sama u to vrijeme u Busovači.
Godine 1999. u svibnju sam primio sakrament krizme i za tu svečanu prigodu za kuma sam odabrao svog dotadašnjeg velikog prijatelja, s kojim sam se jako sprijateljio, i čovjeka kojeg sam upoznao preko Vas, čovjeka koji mi je toliko savjeta dao u životu i, vjerujem, da nije bilo njega, danas ne bih bio ovo što jesam – a to je William McGarvey. Kada pričamo on i ja kako je došlo do toga da smo se on i ja sprijateljili, ništa drugo ne preostaje nego reći: HVALA TI BOŽE, jer je Bog tako htio.
Od tog našeg susreta stalno smo u vezi. Naime, 2000. godine sam s njim otišao u Svetu Zemlju Izrael i tamo smo kao hodočasnici proveli 10-ak dana. Zahvalan sam Bogu na svemu, što mi je pružio priliku, jer, koliko znam, nije puno djece imalo takvu sreću, upoznati svog kuma i proživjeti s njim ono što sam ja proživio i prošao. Te iste godine s njim sam proveo oko dva mjeseca u Londonu. Sljedeće godine sam išao kod njega u njegovu domovinu i rodni kraj Donegal, Republika Irska. Tamo sam upoznao nove ljude i njegovu obitelj. Tamo sam proveo dva mjeseca s njim. 2002. godine smo se dogovorili da ćemo ići u Portugal na hodoćašće u Fatimu. Na žalost, tada još nisam imao HR putovnicu, tako da s BH putovnicom nisam mogao dobiti vizu za Portugal. Na žalost, nisam posjetio Fatimu.
Od 2003. pa do danas moj kum i ja se viđamo svake godine u Međugorju za Tjedan mladih, gdje provedemo 8–10 dana zajedno. Naime, nemam vremena ići k njemu jer sam 2003. krenuo na fakultet u Zenici. Upisao sam IV. godinu strojarskog/mašinskog fakulteta u Zenici. Nadam se da ću što prije studiranje privesti kraju. Uz Božju pomoć.
U ovom pismu sam toliko toga rekao, ali ipak ne dovoljno. Ne mogu Vam opisati koliko mi moj kum znači, koliko mi je puta dao savjete što i kako trebam činiti u životu. I te svoje savjete mi je davao kako sam odrastao, od dječačkih dana, pa i dan-danas, kada sam skoro odrastao čovjek koji može sam sebi osigurati egzistenciju i koji sam može brinuti za sebe i svoju obitelj. Jednastavno ću ga opisati: on mi je kao drugi otac.
Kada bih se god žalio na nešto, kad god bi došle teške situacije, da izgubim nekog voljenog ili da mi je teško u bilo kojem pogledu, on bi rekao da je to Božja volja i da Bog ima za svakog od nas određeni put, da nikad ne posustajem i da će uvijek biti teških situacija, i možda i težih, i da je to naš put koji nam je Bog odredio. Jednostavno, u njemu vidim svog anđela kojeg je Bog poslao da me čuva i usmjeri na pravi put.
Hvala Vam još jednom za sve što ste učinili za mene i mnogu djecu, i za sve što činite i dan-danas, jer da nije bilo Vas, danas bih ja vjerojatno bio na drugom nekom putu. Jako mi je žao, i istina boli, kada sam pročitao Vaše pismo i suočio se s istinom koju ste izrekli o mnogobrojnoj djeci koja su krenula krivim putem, ali drago mi je da sam ja jedan od onih za koje ste se Vi borili. HVALA VAM! To bi bile neke kratke crte o mojoj vezi s kumom i mom životu. Još jednom, jako mi je drago što ste mi se javili i nadam se da ćemo ostati u kontaktu. Sretna Vam i uspješna Nova 2009., uz puno mira i blagostanja.

Siječanj 2009.                                                                                                                                                                                                               Lovrić Zoran


___________________________________________________________________

OD SRCA VAM HVALA


Svake godine se posebno obradujem i ražalostim Vašom čestitkom. Obradujem se zbog toga što vidim da netko ipak misli na nas, a da to nisu najbliži, a ražalostim kada se sjetim što smo sve preživjeli.
Sjetim se dječaka koji je sa devet godina ostao bez oca, bez najveće podrške koja mi je tada trebala. Sjetim se svoje uplakane majke, svoga mlađeg brata koji je tada imao samo trinaest mjeseci, moje dvije godine mlađe sestre. Za svoje godine bio sam vrlo svjestan situacije u kojoj smo bili. Svi su nam nudili pomoć, no ubrzo su nas zaboravili. Na kraju su bili ljubomorni na nas, a zašto?
Radi novca, naravno. Nitko nas nije pitao kako je nama živjeti bez oca i muža, kako je meni bilo kad su moji prijatelji pričali o svojim očevima, a ja sam tada šutio. Što sam drugo mogao, iako sam bio ponosan na svoga oca i jedino što sam zaželio bilo je da budem poput njega, tog čestitog, marljivog i mojoj majci vjernog čovjeka. Isto tako mogu zahvaliti svojoj majci što je od mene napravila dobru osobu. Žao mi je zbog moje majke što se sve udovice stavljaju u isti koš, jer ni one nisu sve iste. Moja mama me je uvijek, tako reći, gurala da završim školu. Moj izbor je bio zanat, nešto za što ne treba puno učiti. Ali mama je inzistirala da upišem gimnaziju. Danas sam student Pravnog fakulteta u Splitu i vrlo sam zadovoljan. To sve mogu zahvaliti svojoj majci. Na kraju bih se zahvalio i vama, i mojim kumovima, koji su mi pomagali kada je svaka pomoć bila potrebna. Ova vaša zadnja čestitka me posebno dirnula u srce i zato sam osjetio potrebu napisati vam ovo pismo. Od srca vam hvala za sve.
Vaš Tomislav Vrdoljak, s majkom Maricom, sestrom Silvanom i bratom Ivicom iz Livna

___________________________________________________________________

Moj kum

Moj kum je iz Amerike. 2000. godine smo se prvi put vidjeli i proveli dan zajedno na Jakljanu.
Prošlog ljeta sam proveo nekoliko dana u Međugorju sa svojim kumom Dannyem, koji će u mome sjećanju ostati zauvijek. Bilo mi je predivno. Svako jutro smo ustajali rano i s rukom u ruci moj kum i ja smo odlazili na jutarnju krunicu. Kum mi je kupio molitvenik na engleskom i iz kojeg sam naučio molitve na engleskom. U crkvi za vrijeme Svete mise sjedili smo zajedno i molili se. Uvečer smo išli na večernju krunic,u a poslije na sladoled. Obišli smo mnoga sveta mjesta, a bili smo i u Širokom Brijegu. Prije odlaska Danny nas je pozvao da dođemo na 10 dana kod njega u Kaliforniju.
On ima i drugu kumčad širom svijeta. Sa svima se dopisuje i obilazi nas. Puno volim svoga kuma i često sam u mislima s njim. Svako njegovo pismo me jako obraduje. Molim dragog Boga da moj kum uvijek bude zdrav i sretan.
Boris Štark

___________________________________________________________________

Dragi fra Jozo!

Dobio sam vaše pismo u kojem nam želite sretan Uskrs i sve najbolje za ovaj veliki blagdan. U pismu kritizirate ponašanje nekih ljudi, kojima i ja zamjeram jer ne mogu shvatiti njihovu nezahvalnost. Želim vas obavijestiti o mojim odnosima s mojom kumom Maureenom Hooperom.
Prije četiri godine moja majka, sestra i ja bili smo pozvani od mojih kumova da dođemo u posjet u USA, što smo i učinili. Tamo smo bili prihvaćeni kao članovi najuže obitelji. Njihova djeca su mene zvala bratom, što je mene zaprepastilo, jer nisam mogao vjerovati da postoje tako dobri ljudi. Ne samo što su nas oni tako primili, već su nas primili i njihov gradonačelnik i župnik. Tom smo se prilikom jako zbližili i ostvarili posebno prijateljstvo.
Prije dvije godine ja sam trebao primiti sakramenat svete krizme, i pozvao sam njih da mi budu kumovi. Oni su to prihvatili i tako su postali moji pravi kumovi. Mi smo s njima u stalnom kontaktu i nadamo se da ćemo se i ove godine susresti. Ja bih to jako želio i jedva čekam odgovor na pismo u kojem sam ih pozvao da nas posjete.
Mile Limov sa obitelji

___________________________________________________________________

Moj susret s kumom

Zovem se Davor. Živim u Busovači. Moj otac je poginuo kad mi je bilo 6 godina.
Nakon rata majka me prijavila u udrugu „Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne“, gdje djeci pronalaze kumove. Nakon dva mjeseca su mi javili da sam dobio kumove: Dennisa i Barbaru Wharby iz Engleske. Počeo sam se s njima dopisivati, a oni su mi slali poklone i financijski me pomagali.
Bio sam sretan što su mi oni kumovi, jer neki kumovi brzo napuste djecu.
Nekoliko puta su mi predlagali da dođem k njima u Englesku, ali ja za to nisam imao uvjeta. Sada imam 14 godina i ove godine sam se krizmao. Odlučio sam da mi krizmeni kum bude Dennis. On je na to rado pristao. Ubrzo mi je javio da on neće moći doći, ali će doći njegova supruga Barbara. Barbara je došla dan prije krizme k nama. Bilo je i suza i osmijeha kada smo se susreli.
Na krizmi sam jedini od dječaka pored sebe imao kumu, a ne kuma, pa su me svi čudno gledali. Krizma je protekla u znaku Duha Svetoga. Poslije obreda krizme u mojoj kući je bilo slavlje. Sutradan je bio dan rastanka. Kao i svaki rastanak i ovaj je bio tužan, ali radovao sam se što sam znao da ovo nije zadnji put da ću vidjeti kumu Barbaru.
Davor Tomičić

___________________________________________________________________

Dragi fra Jozo i djelatnici udruge!

Nakon povratka s Jakljana osjetila sam potrebu da vam se javim. Na Jakljanu sam bila četiri puta i svaki put doživjela drugačije iskustvo. To me je potaknulo da se zahvalim Bogu što vas je poslao da nam pomaže. S vama smo naučili živjeti s Bogom, razgovarati s Njim kroz molitvu. Svaki dan kroz svoju molitvu spominjem Vas i dobre ljude kao što ste Vi. Puno ste pomogli meni i mojoj mami i tako nam olakšali život. Još jednom od srca zahvaljujem Vama i dragom Bogu. Neka dragi Bog čuva i blagoslovi Vas i sve Vaše djelatnike. Hvala na svemu što činite za Vas.
Lucija Drmić

___________________________________________________________________


Dragi fra Jozo!


Na početku primite puno pozdrava.
Ne znam kako bih započeo ovo pismo, ali jedno je sigurno, da ne smijem zaboraviti reći hvala. Shodno tome želim Vam se zahvaliti na novcu kojeg ste mi poslali za protekla tri mjeseca po 100 dolara. To mi mnogo znači jer nisam dobio nikakvu novčanu pomoć ni od koga osim od Vas. Vaša novčana pomoć znak je podsticaja za dalji rad. Zahvalan sam Bogu na tome.
Što se tiče ispita, položio sam šest od ukupno sedam ispita iz trećeg semestra. S iskrenim zahvalama Bogu mogu reći da mi je prva godina, što se tiče ispita čista i sada idem hrabro dalje. Ne znam što bih da nije Vaše novčane pomoći. Puno Vam hvala na tome, ali bih želio znati koje je Vaše mišljenje u vezi svega ovoga. Često puta sam se pitao da li sam pogriješio što sam upisao ovaj studij, budući da dolazim iz sredine za koju to ništa ne predstavlja.
Ja bih volio dalje studirati, ali moram naglasiti kako okolina u kojoj živim, te izoliranost od društvenog svijeta, zbog života na selu, uključujući i samu situaciju o kojoj sam Vam pisao u nekom od proteklih pisama djeluju jako negativno na mene te često bivam demotiviran za nastavak studija.
Želio bih se uključiti u društveni život, ali to ne mogu upravo zbog situacije u kakvoj se nalazim. Ne znam koliko ću još moći izdržati. Moja majka kao da nije svjesna tih činjenica. Ponekad izgleda kao da nije svjesna da ja postojim, a kamoli da studiram.
Zbog toga upadam u vrlo teške i krizne situacije. Nemam podrške moralne, a kamoli novčane ni od koga osim od Vas. Zato bih Vas molio ako možete da mi pomognete da nađem nekakvo rješenje za moju situaciju. Žalosno bi bilo napustiti studij kada kod mene postoji tolika volja. Ali kako sve to realizirati na najbolji mogući način.
Sve svoje zahvale upućujem Isusu. Njemu hvala na svemu postignutom.
Neka Vas Njegov blagoslov prati u svakoj Vašoj životnoj situaciji.
Na kraju sve Vas u udruzi, a osobito Vas fra Jozo, puno i srdačno pozdravljam.

Grga Marinović

Program kumstva