kumstvo.ba   >   Program kumstva

Dojmovi i svjedočanstva majki

Poštovani fra Jozo,


Čestit Božić i sretna Vam Nova 2009. godina.
Zovem se Majda Kalamujić i majka sam Damira Kalamujića. Iz Sarajeva smo.
Primila sam Vaše pismo, kao i svakog Božića i Nove Godine.
Možda će Vam biti čudno, a kao čovjeku koji je već svašta vidio i čuo, možda Vam i ne bude nejasno zašto pišem.
Damir Kalamujić, moj sin, rođen je u ratu punih devet mjeseci poslije očeve pogibije. Dijete je majke muslimanke i oca iz miješanog katoličko-muslimanskog braka. Damir je dijete koje je othranio Karitas (kao vrlo sitnu bebu, tešku samo 2,5 kg po rođenju). Jedini, kontinuirano, redovito i od srca, Karitas je pružao pomoć koju moje dijete ni od koga drugoga nije moglo dobiti.
U Međunarodno kumstvo djetetu smo vjerojatno ušli kao primaoci Karitasove pomoći. Ja to nisam nikada saznala – kako?
Damir ima baku Finku, koja je izgubila sina jedinca u ratu i koja je, saznavši da će poslije sinovljeve smrti ipak živjeti njegov dio u djetetu koje nosim, uspjela preživjeti i ostati ne samo u životu nego i postati jedna sretna baka. Tu ljubav između bake i unuka ne mogu nikakve riječi opisati, jer je on jednostavno njezin život.
Ja sam kao snaha, nažalost, jedna od rijetkih koja svaki dan čuje, vidi i boravi sa svojom svekrvom. Rekla sam nažalost, jer znam da su rijetki i neuobičajeni dobri odnosi snaha – svekrva. Pogotovo gdje nema supruga, gdje su se snahe preudale, ili porječkale na ostavinskim raspravama dijeleći imovinu.
Pišem Vam zato što me odavno niko nije natjerao da razmišljam kao Vi svojim pismom.
Sve, ama sve što ste napisali – u pravu ste. Možda nekom neće biti lijepo čitati, možda će se i pronaći u Vašem pismu, ali u pravu ste i u tome što nas pitate kakvi smo to ljudi postali.
Prošlo je već puno godina od rata, neke su stvari potisnute u sjećanja, neke su toliko teške da smo ih izbacili iz glava i iz srca, ali neke se stvari i te kako pamte. Ja ću uvijek pamtiti da je Damir ostao živ zahvaljujući dječjoj hrani iz Karitasa, da je jedino kumstvo dobio preko Vas i da je postao jedan divan dječak, sada već gimnazijalac, koji je svojim rođenjem, odrastanjem i ponašanjem uljepšao i upotpunio jako puno života iz svog okruženja. Odličan je učenik, bavi se sportom i svakim danom sve više sliči na svoga oca.
Ja Vam se od srca zahvaljujem na svim godinama pažnje i pomoći. Također Vam javljam da kuma ne znam i nisam mu se mogla javiti ni zahvaliti, i pod cijenu da Damir više ne prima kumstvo. Morala sam Vam pisati i odgovoriti na pismo od kojeg me je bilo STID kad sam ga čitala.
Iz sveg srca želim Vam puno zdravlja i čestit Božić i sretnu Novu godinu,
Majda Kalamujić

___________________________________________________________________

Štovani fra Jozo, djelatnici Udruge

Iskreno se zahvaljujem na toplim riječima i pismu upućenom za Uskrs, dan kada slavimo uskrsnuće našega Gospodina. Sve ove godine ste nas pratili, pisali nam i bodrili da ne pokleknemo, ne izgubimo vjeru.
Ja kao ponosna majka ovim pismom želim Vam reći da sam dala puno od sebe da svog sina Ivicu izvedem na put. On je danas završio pravni fakultet u Osijeku, prije nekoliko dana i zasnovao radni odnos, a eto javljam Vam i radosnu vijest: odlučio je stupiti u brak te ćemo u tom smislu i upriličiti slavlje 3. svibnja ove godine. Vjenčanje će biti u Osječkoj katedrali u 18. sati.
Gledajući unatrag i sjećajući se 17. travnja 1992. g. kada smo napustili Sarajevo, nismo znali što nas čeka jer smo izašli s koferom robe u rukama i zebnjom oko srca. Ta 1992. g. bila nam je preteška. Ja sam izgubila oca, ostavili smo svoj mukom stvoren dom u Sarajevu, a onda tragedija u mjesecu rujnu – ostali smo bez supruga, oca Vladimira, kojeg su četnici izveli iz doma i na svirep način ubili. Na ovako složenu situaciju samo velika vjera da je dragi Bog uz nas dala mi je snagu ići dalje. Nije bilo lako. Bilo je tu i operacija, bolesti, padanja i dizanja. Trebalo je dvanaest godina da pronađemo oca/supruga i da ga dostojanstveno sahranimo. No, ne smijemo biti neskromni i ne prepoznati i puno svijetlih trenutaka. Ivica je bio dobar dečko, dobro je učio, završio školu, fakultet, dobio posao, a sada, eto, zasniva i svoju obitelj. Uz njegovu podršku i suradnju sazidali smo lijepu kuću u Osijeku, tako da će imati i lijep dom. Sve u svemu, ja sam imala potrebu reći Vam da Vaša podrška, lijepe riječi, pa i sama činjenica da su uz nas i nepoznati ljudi svojim dobrim djelima, molitvom, nisu bili uzalud. Uz svoju skromnu ulogu, a veliku želju, iskreno vjerujem da sam odgojem, savjetom utrla put kojim bi trebao ići moj sin, te dokazati da bez obzira na činjenicu što je rastao bez oca, nije bio zakinut niti za ljubav, pažnju, nježnost, a i nesebičnu brigu kako se to može pružiti djetetu.
Stoga još jedanput, veliko i od srca hvala Vama, fra Jozo, hvala djelatnicima Udruge, hvala dobrim ljudima koji su pratili ovu djecu. Vaš trud nije bio uzaludan.
Ovo pismo koristim i pozivam Vas da budete naš gost na ovom predivnom događaju i da svojom nazočnošću uveličate naše slavlje.
Mama Jasna Mađura

___________________________________________________________________

Dragi fra Jozo i djelatnici Udruge!

Evo javljam Vam se prvi put u ovih petnaest godina. Želim vam se u svoje ime i u ime svoje djece zahvaliti i napisati par rečenica o nama.
Ja, mama Ljubica, imam 43 godine i domaćica sam. Moja kći Anita ima 21 godinu, studentica je II. godine Predškolskog odgoja u Mostaru. Moj sin Darko ima 19 godina i četvrti je razred Srednje farmaceutske škole u Kiseljaku. Dobri su đaci i uzorna djeca. U kući se svaki dan zajedno molimo. Redovito nedjeljom idemo na svetu Misu. Na tome sam posebno zahvalna Bogu da se zajedno sa svojom djecom molim i zahvaljujem za sve darove što nam ih naš dobri Otac daje. Živimo u pola kuće oca moga pokojnog muža (moga svekra). Stambeno pitanje nikada nismo riješili. Nadamo se, ako Bog da, da će se i to riješiti pa da i mi imamo svoj dom.
Puno nam znače i daju snage vaše božićne i uskršnje čestitke. Zahvalni smo Bogu za vas i kumove, jer spoznajemo da i u najtežim trenucima u životu ima dobrih ljudi i da nismo sami. Kroz ovih petnaest godina puno je bilo teških i bolnih trenutaka, ali uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi uspijevamo opstati i ostati u vjeri da je Bog s nama. Puno je bilo i poniženja, ali i tu sam uspjela i ostala vjerna Bogu i svojoj djeci, nikada ih nisam ostavljala same, pa ni sad.
Iskreno hvala i iskreni pozdravi Vama, fra Jozo, i djelatnicima Vaše Udruge
od obitelji Ljubice Akrap.

Bog vas blagoslovio!

___________________________________________________________________

Dragome nam fra Jozi!

Vama koji imate srce toplije od Sunca, veće od bilo kojeg stvorenja, toliko veliko da smo u njega stali svi mi kojima je Vaša ljubav i Vaša tiha, produhovljena molitva najpotrebnija.
Sve najbolje Vam želimo mi za koje godinama molite skrušeno da bi se svaka latica otrgla vihorima i stihijama rata kada su naša djeca ostala bez tata. Vašom molitvom, klanjanjem, skrbi i Vašim toplim osmijehom učinili ste da procvate jedna prelijepa neuništiva ruža od naše mladosti.
Za njihove nekad tužne, a sada sve radosnije poglede mnogo, mnogo Vam hvala.

___________________________________________________________________

Znamo da nismo sami

Svaka Vaša čestitka za Božić i Uskrs meni puno znači. Vaše riječi u mome srcu nešto potaknu na razmišljanje i želju da lakše nosim svoj križ.
S trideset i jednom godinom sam ostala udovica s dvoje djece, a treće je bilo na putu i rodilo se 50 dana poslije očeve smrti. Otac ga nije ni vidio. Danas kada sam dobila Vašu čestitku, moj najmlađi sin Zoran, koji nosi očevo ime, slavi jedanaesti rođendan. Moj najstariji sin Dragan, koji je imao osam godina kada mu je otac poginuo, sada je punoljetan. Kći Martina je imala tada sedam godina, a danas je odrasla djevojka, studentica.
U ljeto 2000. godine sam prvi put došla na Jakljan. Dragi Bog je valjda tako htio da tada budem na Jakljanu s fra Dankom i sestrom Petrom. S njima sam naučila moliti. Iako sam katolkinja i prije sam išla u crkvu, tek sam na otoku naučila moliti i zahvaljivati. Vrativši se s Jakljana kući saznala sam da imam karcinom. U bolnici u Splitu sam provela šest mjeseci. Sam odlazak u bolnicu je bio bolan i težak jer sam morala ostaviti djecu. Moj boravak u Splitu je bio s krunicom u ruci. Bilo je dana kada se ni prekrstiti nisam mogla, ali sam krunicu držala u ruci.
Na Jakljan sam prvi put otišla iz znatiželje, jer su neki govorili da je tamo lijepo, a neki da je ružno. Ja sam našla nešto posebno, što se samo poželjeti može. Zato mi je bilo važno doći i drugi put. Iako se nisam smjela izlagati suncu poslije kemoterapije, osjećala sam da moram otići i zahvaliti se dragom Bogu što sam živa. Tamo sam srela Vas. Možda ćete me se i sjetiti. Molili ste nada mnom. Imala sam periku na glavi. Vrativši se s Jakljana morala sam ponovno u Split zbog pretraga poslije šestog ciklusa kemoterapije. Doktor mi je rekao da nema ni traga bolesti.

Uz muževu smrt i moju bolest sa Zoranom sam prošla još jedan križni put. Samo s godinu i pol dana okrenula su mu se usta. Doktor je rekao da je to od stresa. Sa svime se nosim sama. Svi nas gledaju kroz naša primanja. Nitko ne pita kako mi djeca, kako ja. Vi ste još jedini koji se brinete, uputite riječi utjehe i čestitke, molite se za nas i mislite na nas. Tako svaka Vaša čestitka i Vaša riječ dolazi do našega srca i znamo da nismo sami. Pišem ovo pismo jer moram uputiti riječi zahvale Vama i Vašoj Udruzi što nas niste zaboravili.
Na koncu bih Vas zamolila da molite za mene i moju obitelj, kumove i sve dobročinitelje. Kumovima pišemo, šaljemo im fotografije sa sv. Pričesti, Krizme, rođendana, mature. S krunicom u ruci , molitvom, zahvaljujemo dragom Bogu što sam živa i zahvaljujem svim dragim ljudima.
Neka Vas dragi Bog poživi, dao Vam zdravlja i veselja, Vama i Vašim suradnicima, našim kumovima i dobročiniteljima.
Obitelj Vrebac

___________________________________________________________________

Dragi moji


Mir i svako dobro vam želim. Drago mi je da se i nakon toliko godina nalazimo u zajedništvu Božje ljubavi i molitve. Evo sedam je godina prošlo kako moja djeca imaju kumstvo, to jest više osoba iz Australije okupljenih u zajedništvu molitve, ljubavi i dobročinstva. Moja djeca su Matej, Helena i Ivona. Matej je završio prvi srednje, Helena sedmi, a Ivona četvrti razred osnovne škole. Kako nismo imali mogućnost vratiti se u naš spaljeni dom, a i radi zdravstvenih problema moga sina, odselili smo u Zagreb prošle jeseni. Stan u kojem sada boravimo ima 47m² i kupila sam ga na kredit. Naša obiteljska mirovina je bila zadovoljavajuća dok nisam kupila ovaj stan, ali, hvala Bogu, nekako se snalazimo. Znate kako naši stari kažu: „Pruži se onoliko koliko se možeš pokriti.“ Hvala vam svima na svemu što činite za moju djecu, jer vaša ljubav i djela su prevelika i tako važna svima nama.
Neka svemogući Bog blagoslovi sve vas i vaša djela ljubavi koja nam činite.
Marija Milić

___________________________________________________________________

Hvala Bogu i Gospi što takvi ljudi postoje

Živim u Sarajevu s dva sina, koji su uz Vašu pomoć i uz pomoć gospođe Nives imali sreću dobiti kumstvo. Materijalno, to nam mnogo znači, ali ima u tome nešto puno više od novca. Dok gledam svoje dijete sretno u naručju kuma, osjećam se zbunjeno. Prije svega osjećam neizmjernu zahvalnost za sve što taj predivni čovjek čini za moje dijete. Svakom riječju i pokretom pokazuje koliko misli o njemu, njegovom zdravlju, školi, nadanjima, maštanjima, strahovima – o njegovu životu.
Taj predivni čovjek zove se Danny Yert, iz Amerike je i dvije godine zaredom dolazi u Međugorje. Prošle godine me zamolio da Boris ostane s njim u Međugorju nekoliko dana. Pristala sam, i kad smo stariji sin i ja došli po njega u Međugorje, osjetila sam da su se Danny i Boris jako zbližili. Imala sam osjećaj da je Boris poput male spužve upijao pravu, istinsku ljubav koju mu je Danny pružao i da je on tako ispunjen ljubavlju jako, jako sretan.
S druge strane, Dannyeve plave oči su sijale od sreće, jer je on čovjek koji je istinski sretan dok drugima, napose djeci, pruža ljubav. Vidjela sam to kroz dvije godine zaredom na Jakljanu, kad krene plažom i iz torbe dijeli djeci darove. To sam vidjela i u trenutku kada je vidio kako se Boris obradovao njegovu pozivu da mu dođemo u posjet u Ameriku.
Mnogo mi znači što znam da netko voli moju djecu, da misli na njih, da im pomaže, da se moli za njih.
Hvala Bogu i Gospi što takvi ljudi postoje. Nama ostaje da se molimo za njih, da ih nosimo u srcu i da im budemo vječno zahvalni.
Tomka Štark

___________________________________________________________________

Dragi fra Jozo!

Želim Vam se zahvaliti na Vašim čestitkama koje nam šaljete svake godine za Božić i Uskrs. Puno nam znače ta pisma i svako malo ih ponovno pročitam. Ona mi daju snagu i vjeru da lakše podnesem svoj križ.
Svoj križ sam prihvatila i zahvaljujem Bogu na svemu što je Njegova volja. Vjera i molitva mi puno znače. Svoju djecu nastojim odgojiti u vjeri i znam da će mi Bog pomoći da ih izvedem na pravi put.
Bog Vas pomogao, dao Vam zdravlja i snage!
Puno vas pozdravljaju
Senka, Matej i Iva Međugorac

___________________________________________________________________

Dragi naši,

Danima se trudim sakriti tugu u svome srcu, trudim se boriti, raditi, udvostručiti ljubav prema svojoj djeci. Trudim se naći vremena učiti s njima razgovarati, savjetovati ih i moliti se Bogu zajedno s njima. Divan je osjećaj da u svemu tome nisi sam. Od srca zahvaljujem svima vama u Udruzi za sve što činite za moju djecu. Neka vas dragi Bog blagoslovi, a mi ćemo moliti zajedno za sve vas.
Kata Savić

___________________________________________________________________

Dragi prijatelji,


Hvala za sve dobro koje ste učinili za mene i moju djecu. Iako vam ne pišemo često, u našim obiteljskim razgovorima te razgovorima s našim dragim prijateljima spomenemo se vas i druženje s vama, bilo na susretima, bilo na Jakljanu. Bilo je tu nezaboravnih trenutaka koji se nose u srcu cijeloga života.
Dosta toga je pomoglo mojoj djeci da odrastu u ovako časne ljude kao što su sada. Ponosna sam na njih. Hvala vam jer ste ispunili dio mog života.
Znam da biste voljeli pročitati ovaj članak o mojoj kćerki, koji je izišao u novinama u Wichiti, gdje je ona završila studij u svibnju ove godine, a sada je na specijalizaciji u Hustonu za očnog liječnika. Upravo je završila prvi semestar. Teško je i još dosta toga je čeka. Ona kaže da ništa nije teško kad se voli ono što se radi.
Moji sinovi su također u Wichiti. Damir je završio studij ekonomije i knjigovodstva. Jednu godinu je radio za tvrtku Perfekta, gdje je bio jako zadovoljan, te je upisao magisterij ove godine da bi mogao nastaviti sa radom, jer nije dobio radnu dozvolu koju je tvrtka za njega tražila od države. Sada je završio prvi semestar magisterija. Nije siguran hoće li nastaviti jer im je u kompaniji kriza zbog kompanije Boing koja je u štrajku, a mnogo poslova rade za njih, tako da ne rade dva mjeseca. Moja želja je bila da se odmah po završetku studija vrati kući, međutim, on je želio da stekne radnog iskustva tamo, što bi mu puno značilo za nastavak karijere ovdje. Vidjet ćemo kakvi su Božji planovi, pa neka bude onako kako je najbolje da bude, jer Bog vidi što je najbolje za sve nas.
Darko je druga godina fakulteta. On studira informatiku.
Uzoran student: Dajana Komadina
Dajana Komadina, 22-godišnja studentica iz Hrvatske nominirana je od strane studenata i osoblja sa četiri različita fakulteta za titulu najboljeg i najtalentiranijeg apsolventa u 2008. Dajana, koja je najpoznatija po svom osmijehu i nesebičnosti, na sveučilište Newman je došla u jesen 2004.g. Odrastanje za ovu djevojku, koju je sama odgojila njena majka, nije uvijek bilo lako. „Moja mama je moja inspiracija od kada je preminuo moj otac kad mi je bilo 5 godina“ – kaže Dajana. „U to vrijeme u mojoj domovini je bio rat. Moja mama je bila ta koja mi je rekla da vjerujem i da ću postići sve što želim ako budem radila predano i najbolje što mogu.“
Kao inozemni student Dajana od 2004. godine živi kod obitelji kojoj je neizmjerno zahvalna. „Želim se iz srca zahvaliti mojim domaćinima, koji su mi bili financijska potpora kroz ove četiri godine na Newmanu. Također, ti ljudi su me otvorena srca prihvatili kao člana obitelji“ – kaže Dajana.
Od kada je došla na Newman, Dajana je bila uključena u mnoge organizacije kao što su Međunarodni klub, Medicinarski klub, Klub kemičara, Newman klub itd. Dajana je aktivna i u sveučilišnoj kapelici, gdje volontira kao ministrant na svetim misama. I kao da joj svi naprijed navedeni klubovi i aktivnosti nisu dovoljni za popunjavanje slobodnog vremena, također se uključila i u organiziranje različitih društvenih zbivanja na sveučilištu. Kad smo je upitali kako uspijeva naći vremena za sve klubove i aktivnosti, Dajana je kroz smijeh odgovorila: „Spavanje je precijenjeno, kroz rad u svim izvan nastavnim aktivnostima naučila sam produktivno koristiti svaki slobodan moment za učenje“.
Njen akademski uspjeh definitivno nije trpio. Prosjek od 3,96 donio joj je mjesto u prestižnom klubu uspješnih studenata, kao i počasnu nagradu za postignute rezultate. Nadprosječan akademski uspjeh garantira joj uspješan nastavak školovanja za očnog specijalistu na prestižnom sveučilištu u Hjustonu. „Prilikom prvog razgovora za prijem na ovo sveučilište rečeno mi je da sam primljena i da ću imati status domaćeg studenta, iako sam stranac. Svake godine samo jedan strani student dobije tu privilegiju“.
Ami Larrea, koordinator i savjetnik za inozemne studente, kaže da je Dajana jedna od najmotiviranijih osoba s kojima je imala priliku do sada raditi.

Program kumstva