kumstvo.ba   >   Zavod Svete Obitelji

Hodočasnici

Hodočasnici u Zavodu Svete obitelji

Među velikim brojem svećenika koji su pratili hodočasnike engleskog govornog područja svojim dostojanstvenim držanjem i stasom u oči je upadao biskup Roseau Gabriel Malzaire.
S velikom otvorenošću je prihvatio našu zamolbu da s nama podjeli dojmove svoga prvoga hodočašća u Međugorje na koje je došao zajedno s 36 hodočasnika s karipskih otoka Dominica i Sv. Lucije.


Ime Međugorje mi je poznato već dugo vremena. Čitao sam dosta o ukazanjima i čuo puno pozitivnih dojmova od onih koji su hodočastili u Međugorje. Mi organiziramo hodočašća svake druge godine. Prošle godine smo bili u Lurdu, a ove godine smo došli u Međugorje i pravo mi je zadovoljstvo biti ovdje.
Zadivljeni smo onim što se ovdje događa. Znali smo da ljudi, doista, primaju milosti od Gospodina po Gospinom zagovoru, kroz Međugorje, i sve ono što se događa ovdje. Ja vjerujem da je Crkva jedna i što god se događa unutar Crkve u bilo kojem dijelu svijeta je nadahnuće cijeloj Crkvi. Upravo to sam i istaknuo u svojoj propovijedi na misi u Međugorju. Vezano za univerzalno poslanje Boga je želja Gospodinova da propovijeda svim ljudima kako bi svi mogli osjetiti njegovu dobrotu. Rekao sam da kada Gospodin daje posebnu milost jednom mjestu, On je ne daje samo i isključivo tome mjestu nego je daje cijelom svijetu. Međugorje i ono što se u njemu dešava su dio univerzalne misije Crkve.

U Međugorju me se posebno dojmio broj ljudi koji dolaze. To je pokazatelj važnosti onoga što se tu događa. Na Brdu ukazanja bio je jedan od vidjelaca i tu je imao ukazanje na blagdan Uznesenja Marijina. Za mene je bio čin vjere vidjeti toliki broj ljudi okupljenih na tom pustom kamenitom brdu. Znam da su ljudi skloni tražiti čuda, ali mislim da ih je tu dovela želja da učine nešto dobro. Ljudi se bore u životu, žele učiniti nešto dobro, ponekad ne znaju kako se promijeniti, kako napraviti korak naprijed u svome životu. Čak i kada žive u grijehu, to ne znači da to žele, nego da ne znaju kako naći snagu da mogu nadići svoj grijeh.
I potrebno im je nešto što im može pokazati put, što ih može potaknuti da odaberu drugi put. Mislim da ljudi zato dolaze u Međugorje. Tu uključujem i sebe . Htio bih biti onoliko dobar biskup koliko je to u mojim mogućnostima, želim biti bolji čovjek i želja mi je da moje hodočašće s vjernicima ovdje bude njima znak podrške.

Posjetili smo i Cenacolo, gdje smo čuli svjedočanstva dva mlada čovjeka koji su bili ovisnici i koje je Gospodin dodirnuo za njihovog boravka u Cenacolu. Međugorje daje nadu ljudima. Tu shvaćaju da, ako dovoljno ljubimo Isusa i ako se trudimo činiti volju Božju, Bog će nam otvoriti put. Sve što se ovdje događa za mene je veliko nadahnuće kako još bolje služiti svome narodu kada se vratim kući.

Sretan sam i što sam došao ovdje na Široki Brijeg susresti se s fra Jozom Zovkom. Gledajući sve ono što je on ovdje učinio i čini, spoznao sam da ne možemo Gospodinu dati pola mjere, moramo mu dati sve SVE. Fra Jozin rad pokazuje potencijal koji svaki pojedinac posjeduje, ali ga ne koristi.

Razmišljam o svojim suradnicima, svećenicima koji čineći iste stvari svaki dan, ispunjavajući iste obveze u župi, u jednom trenutku osjete zamor. Ako se ne okrenu nečem novom, nekom novom nadahnuću, postaju besplodni, bez rezultata i često mogu biti različitim kušnjama zavedeni na krivi put. Također suosjećam sa svećenicima i redovnicima koji radeći svoj svakodnevni posao ne dobiju zasluženu nagradu, niti su cijenjeni dovoljno, i jednostavno ostanu bez nadahnuća potpuno se posvetiti svome zvanju, te se počnu baviti beznačajnim stvarima. Sve to je prisutno u Katoličkoj crkvi i ljudi su tome izloženi, a mi kao njihove vođe im možda ne dajemo dovoljnu potporu. Zato su za mene mnoštvo ljudi, vjera koju svjedoče, broj svećenika koji su prisutni i cjelokupno iskustvo Međugorja jedan veličanstveni znak nade, jedan izvor nadahnuća koji ću po povratku kući nastojati prenijeti svim vjernicima i svećenicima u mojoj biskupiji.

Vesna Ćužić

____________________________________________________________

Svjedočanstvo o pozivu


Fra Stefano rođen je u Italiji u gradiću Folinjo nedaleko od Asiza. Nakon uspona i slave u nogometnoj karijeri kada je izabran i za najboljeg mladog talijanskog nogometaša Bog se miješa u njegov život te postaje fratar.

Među hodočasnicima iz Italije koji su 19. rujna 2008. došli na molitveni susret s fra Jozom Zovkom bio je i fra Stefano Albanesi.
Njegova ispovijest je zadivila nazočne hodočasnike. U ovom broju Pozvani Ljubiti, objavljujemo dio svjedočanstva.

Sportski počeci
S 12 godina, fra Stefano se počeo baviti atletikom i nogometom. Nakon značajnih uspjeha na oba područja, kao svoj put ipak izabire nogomet. Kada je dobio poziv od Intera, roditelji su donijeli odluku da ga ne prihvati, jer je, po njihovu mišljenju, bio premlad za tako velik klub. Iako mu je poziv tako velikog kluba imponirao, odlučio je ipak poslušati roditelje, ostati doma i završiti školu.
Bio je svjestan svoga talenta i s radošću ga je razvijao, no, s druge strane, stalno je osjećao da je njegov poziv u tome da „dade svoj život za druge.“
S 14 godina odlazi u Anconu, gdje igra za prvi sastav. Udaljenost od doma i obitelji mu je predstavljala problem, ali bio je svjestan da mora podnijeti neko odricanje. Trener je prepoznao njegov senzibilan karakter i nastojao mu je pomoći, očvrsnuti ga i pripremiti za profesionalnu karijeru, koja je podrazumijevala: grubost, povrede, uspone, padove…

To je zahtijevalo mijenjanje stavova, karaktera, što je dovelo i do promjene u duhovnom životu. „Postao sam dezorijentiran i zbunjen tražeći smisao mojega života. Udaljio sam se od Crkve, Boga, vjere, a samim time i od sebe.“ svjedoči fra Stefano.

Šećući jednom prilikom gradom, ušao sam u jednu knjižaru tražeći nešto što bi mi moglo dati odgovore na moja pitanja, te mi je zapala za oko knjiga “Moje vjerovanje” od Hermanna Hessea. Počeo sam ga čitati te je Hesse na neki način postao moj duhovni otac. Otkrio sam da se sve ono što tražim nalazi u meni te sam osjetio potrebu da se izoliram. S jedne strane me pritiskao studij, a s druge strane nogomet. Bilo mi je jako teško uskladiti te dvije stvari, no ipak sam uspio završiti školu te sam sa 18 godina dobio poziv da zaigram za mladu reprezentaciju Italije, gdje sam na kraju godine bio proglašen najboljim mladim nogometašem, što mi je predstavljalo silno zadovoljstvo.“

S 20 godina Stefano je bio popularan nogometaš, a slava je sa sobom donijela: novac, poroke, grijeh.- „Grijeh je postao za mene normalna navika te sam izgubio svu svoju osjećajnost. Po sudu mnogih činilo se da sam provodio prekrasno vrijeme, no za mene je to bilo najružnije vrijeme u životu. Nisam bio sretan.“

Povratak k sebi, duhovnosti, Bogu
Prilikom jedne utakmice, Stefanu je obrambeni igrač slomio nogu, nakon čega je uslijedio poduži boravak u bolnici, gdje je doživio i svoje duhovno ozdravljenje. „Ležeći bespomoćno na bolničkom krevetu, u jednom trenutku sam se upitao: Gdje su sada svi ti ljudi koji su me okruživali i pljeskali mi u danima moje slave?! Shvatio sam da je slava prolazna i da vrijedim samo ako imam nešto dati drugome.“
Nakon rehabilitacije Stefano se vratio nogometu i odigrao još 18 utakmica. Prilikom jednog treninga sve mu je postalo jasno.
„Shvatio sam da moj život ne ovisi o meni, nego o nečemu puno većemu. Tada sam osjetio kako me prožima Božja milost i blizina. Shvatio sam da je smisao moga života ljubiti Ga i služiti Mu. Podigao sam ruke prema nebu i predao se.“

Iza tog susreta s Bogom započeo je proces obraćenja, ostavljanje loših navika, osobina, odricanje od pogrešnih planova… Na tom putu puno mu je pomogla knjiga „Ispovijest ruskog hodočasnika“, iz koje je naučio kako moliti, a zatim životopis svetoga Franje, u kojem je prepoznao smjernice svog budućeg puta.
Naravno, u tom procesu promjene bile su neizostavne kušnje, a ponekad neshvaćanje i prezir od strane prijatelja, koji nisu mogli shvatiti kako se netko može odreći tako uspješne karijere. No, sve kušnje i odricanja su bili nemjerljivi, s mirom i radošću koji je polako ali sigurno ispunjavao njegovo srce.
Nakon završenog tečaja za zvanja u Asizu, Stefan napušta nogometnu karijeru i postaje franjevac.

Danas, 8 godina nakon te odluke, je presretan zbog svoga izbora i zahvalan Bogu što ga neprestano nadahnjuje radošću i snagom da ustraje na putu kojeg je izabrao.
Njegovo profesionalno nogometno iskustvo mu pomaže da se danas lakše približi mladima i pomogne im prepoznati što je njihov poziv i koji je njihov put. Osobito ga vesele susreti s nogometašima, koji mu dolaze za savjet bilo da je riječ o profesionalnom ili duhovnom životu.

Sanijela Matković


____________________________________________________________

Dragi fra Jozo!
1991. sam bio blagoslovljen susretom i sudjelovanjem u zajedničkoj molitvi s Vama u Vašoj župi. Putovao sam s još jednim prijateljem, svećenikom i dobro se sjećam kad ste se preporučili u naše molitve. Ali ono čega se najbolje sijećam je činjenica da ste poljubili moju desnu ruku. Izgleda da je to bilo puno više od pozdrava. Jer godinu dana kasnije ređen sam za biskupa biskupije Svevišnjega u Wisconsinu., USA. Nakon ređenja mnogo ljudi je poljubilo moj prsten - uvijek me podsjećajući na vaš postupak u siječnju 1991. To putovanje je bilo ispunjeno mnogobrojnim milošću ispunjenim trenucima. Vaša prisutnost u mome životu u to vrijeme - potvrdila je u mom srcu nakanu koju je naš dragi Gospodin imao tada sa mnom i koje sam bio i od ranije svjestan.
Danas vam pišem jednostavno zato da vam izrazim svoju zahvalnost što ste bili instrument Božje milosti u mome životu.
U mojim ste molitvama. Ujedinjen u Kristovoj ljubavi s Vama, šaljem Vam svoj blagoslov

Monsgn. Peter F. Christensen


____________________________________________________________

INTERVJU S DON SLOBODANOM IZ LJUBUŠKOG

Rođen sam 1967. u Ljubuškom. Više razrede osnovne škole i srednju školu sam završio u Sarajevu. Tu sam dočekao rat.
Rat sam doživio kao poziv na borbu protiv zla, protiv toga što se događalo, što sam doživio u tom ratu. Kako je rat odmicao kraju, ja sam sve više u dubini duše osjećao poziv koji je Bog želio za mene. Shvaćao sam da ne može pobijediti oružje ni sila, nego jedino može pobijediti dobro. Kroz rat sam počeo malo ozbiljnije ići. Znao sam moliti Krunicu i zaustaviti svoje vojnike da nas Gospa čuva da ne učinimo neko zlo.
Kad je završio rat, onda sam otišao iz Sarajeva u Rijeku. Tamo je živjela moja obitelj koja je izbjegla iz Sarajeva. Samo smo tata i ja bili ostali u Sarajevu.
Otišao sam u Rijeku u jednu zajednicu s osjećajem da nastavljam borbu, jer borba nije dovršena. Molio sam, posebno Krunicu, i razmišljao. Upoznao sam Isusa, a osobito me je privukao sveti Ignacije. On je bio vojnik, vitez. Privukla me i ta duhovnost isusovačka. U novicijatu sam bio u Splitu, a nakon toga sam otišao u Zagreb i završio studij filozofije.
Običaj je kod isusovaca da se poslije završenog studija filozofije napravi pauza godina ili dvije, a može i više. Tada se bavimo nekim praktičnim pastoralnim radom, odmaramo se od knjige i radimo nešto konkretno. Ponuđeno mi je da idem u Dubrovnik ili u Kazahstan. Odabrao sam Kazahstan.
O tome bih mogao puno, puno toga reći.
Kad sam odlazio u Kazahstan, imao sam dojam i želju da trebam ići učiniti nešto za Krista, za Crkvu. Kad sam došao tamo, i nakon iskustava s ljudima koje sam sreo, uvidio sam da sam ja puno više dobio i naučio od tih ljudi, mnogo više nego što sam ja njima dao. Imam prekrasnih iskustava.
Prvu godinu sam učio jezik, njihovu kulturu, pomagao sam u župi u svemu što je bilo potrebno svećeniku. Svećenik je bio Poljak.

P. Lj.: Kakva je struktura stanovništva u Kazahstanu?
Jako je malo katolika. Muslimana je 40%, pravoslavnih 35%, a ostalo su katolici. Katolici koji se nalaze tamo su oni katolici koje je Staljin 1938. godine protjerao iz Rusije. Kad je Hitler krenu sa svojom vojskom, Staljin se bojao da oni ne bi prešli na stranu Hitlera i on ih je preko noći premjestio.
Druge godine mog boravka u Kazahstanu je bio manjak svećenika. Nadbiskup mi je povjerio jednu misiju, da se bavim narkomanima, alkoholičarima, beskućnicima. Posjećivao sam domove s napuštenom djecom. Dobio sam zatvore. To je sve jedno veliko iskustvo. Taj pastoral je jako zahtjevan.
Po naravi sam pomalo i Hercegovac, koji kad nešto dobije ne odustaje dok to ne napravi. To je neki borbeni duh za koji nisam ja zaslužan, nego je to Božja milost. Dobio sam, dakle, taj pastoral, da radim s tim ljudima.
Kad bih ulazio u te njihove bolnice, gdje su narkomani i alkoholičari, ili u zatvore, poslije pola sata ili sat koje bih proveo s tim ljudima, ja bih se osjećao jako iscrpljen, kao slomljen. Ižaravali su besmisao, bol i jad. U susretu s njima osjećao sam da su u sudaru jednostavno dva duha. Ja nisam znao što raditi. Došao sam na ideju da prije odlaska k njima ja idem moliti - moliti Krunicu, moliti pred Presvetim. Tada bi mi bilo lakše. Imao sam veći prolaz do njihovih srca.
Spomenuo bih još jedno zanimljivo iskustvo iz Kazahstana. Tada sam bio uz jednog svećenika zadužen za organizaciju dočeka pape Pavla Ivana II. Na to sam jako ponosan. Bili smo svi na audijenciji kod Svetog Oca. Svi svećenici, redovnici i redovnice. Kad nas je nadbiskup Kazahstana predstavljao tko je odakle, i kad je došao red na mene, rekao je da sam iz Hrvatske. Papa je dotad cijelo vrijeme imao spuštenu glavu; jedva mi je dao ruku. Kad je čuo da sam iz Hrvatske, on je naglo podigao glavu i gledao u mene i blagoslovio me. Tada sam nekako osjetio koliko je on volio Hrvate.
U ljeto 2001. sam se vratio natrag i nastavio sam studij u Zagrebu.

Ali kad sam se trebao zarediti u Đakovu, nisam još bio potpuno otvorio srce.
Kad iz ove perspektive razmišljam o tome zbog čega nisam bio spreman, sada mi je jasno. Cijelo vrijeme sam imao jednu želju učiniti nešto za Krista. I naglio sam, bio sam u grču.
Rođen sam desetak kilometara od Međugorja. Kad bih dolazio u zavičaj, dolazio sam u Međugorje na misu. Vidiš tamo što se događa: ljudi s kraja svijeta dolaze u Međugorje, nalaze Boga, mir, ostvarenje nekih ideala.
Kod mene su bile neke prepreke. Kad se nisam zaredio, napustio sam družbu Isusovu, počeo sam raditi u jednom autosalonu u Zagrebu. Karijera mi je bila nekako osigurana, mogao sam se oženiti, imati obitelj. Ali duboko u duši sam osjećao neko nezadovoljstvo, neki nemir: nije to to. Nisam na to pozvan. Onda sam se vratio i počeo raditi kao vjeroučitelj u jednoj srednjoj školi. Javio sam se riječkom nadbiskupu, koji me je primio.
Ovo je bilo ukratko o mom životu.
Ali, evo, napomenu sam – Međugorje, to je posebna milost na koju sam se osvrnuo.

P. Lj.: Kako se dogodila ta promjena? Kada ste počeli na drugi način sve to doživljavati?

Međugorje je dar Neba. Bog tako ljubi čovjeka da neizmjerno poštuje njegovu slobodu. Bog neće na silu u naša srca. Neće na silu ništa.
Kad sam bio u Kazahstanu, prve godine mog boravka, tamo je došla jedna Slovakinja, Tereza Gažiova, koja je širila Gospine poruke. Čim sam došao, nadbiskup Kazahstana, Poljak, Tomaž, kad je čuo da sam ja iz Hrvatske, deset kilometara od Međugorja, on je prišao meni kao malo dijete i rekao: „Brate Slobodane, pričaj mi o Međugorju, pjevaj mi pjesme o Međugorju!“ Što da mu sad govorim!? Ja pojma nemam o Međugorju, a on je bio tu nekoliko puta! On je napravio tamo na jednom brežuljku kopiju Križevca. Napravio je crkvu s dva tornja, sličnu onoj svetog Jakova. Ja njemu nisam imao što reći.
Dolazio sam iz Zagreba u Radišiće kod svojih i išao bih na misu u Međugorje. Potpuno sam se otvorio u Međugorju. Počeo sam ići na seminar kod fra Ljube, na seminar posta i molitve. Počelo se u meni sve slagati i dolaziti na svoje mjesto. Osjetim upravo neku tugu za ljudima koji žive u Međugorju, a ne znaju što se u Međugorju događa. Mi moramo dozvoliti da se potpuno oplijenimo, da odbacimo sve, da Bog bude na prvom mjestu u našem životu.
Mjesec dana sam proveo u Međugorju pripremajući se za đakonsko ređenje. Rekli su mi za seminar u Širokom Brijegu kod fra Joze, četiri dana, i da tu dođem. On je čovjek koji stvarno živi ono što govori, i u to vjeruje.

P. Lj.: Ima li pravoslavnih na ovom seminaru? Kako ljudi reagiraju na seminar?

Ima, ima i pravoslavnih na ovom seminaru. Ljudi su oduševljeni. Jednostavno su za ova dva dana toliko spoznali o sebi. Neki su se isplakali. Svatko doživljava i reagira na svoj način. Godinama sam se bavio psihologijom, sve da bih mogao pomoći sebi i drugima, da bih mogao neke konflikte i neke probleme riješiti, samome sebi objasniti neke moje blokade. Zašto se ja nisam mogao odlučiti da idem do kraja za Kristom? Gledajući kako fra Jozo propovijeda o Bogu, gledajući kako on misli, kako on živi, stječem dojam da on svakoga od nas dobro pozna, iako nas prvi put vidi. Ima milost čitanja ljudskih duša, ljudskih srdaca. Jednostavno, mogu to prepoznati kad vidim koja pitanja kome postavlja, kakva pitanja postavlja, kakve su reakcije tih ljudi.
P. Lj.: Sad kad se vratite, kako ćete podijeliti iskustvo ovog seminara u župi ili s mladima na vjeronauku?
Apsolutno, govorit ću o svojim iskustvima. Fra Jozu sam sreo kad sam prošle godine bio tu. Posjetio sam fra Jozu u crkvi i poklonio mi je jednu sličicu Majke Božje na kojoj ima pet poruka – pet kamenova. Ja sam slušao fra Jozin govor o tim kamenovima i mene je to tako dirnulo, tako me se dojmilo. Osjetio sam, i rekao: „E, to je to!“ Otišao sam u Međugorje i kupio četiristo-petsto sličica i podijelio hodočasnicima, i svoj toj djeci u školi, i učio ih moliti Krunicu. Pokušavao sam objasniti djeci, počeo sam glumiti fra Jozu! Za divno čudo kako su djeca to lijepo primila.
Ovaj seminar je jako utjecao na mene i sigurno je da će imati značaja u mom životu.
Dolaze mi misli, otkrivam jednu paralelu između Tomaža, nadbiskupa u Kazahstanu, i fra Joze: Kad bih se kasno navečer vratio iz tih svojih misija, nadbiskup bi rekao: „Slobodane, pričaj mi, gdje ste bili!?“ On je bio jedna malena, ponizna duša. Kad se pere suđe, on nikad nije dao da ja perem, nego bi on prao, on bi ispirao. Nadbiskup! To je meni bilo nešto nedodirljivo, daleko, jedna čast, jedno poštovanje! On je bio kao malo dijete. Gledam fra Jozu kako on priča o Bogu: kao malo dijete o svome tati. On nam otkriva poniznog Boga.


____________________________________________________________

Prva pričest Jeffersona Stevena

Kao i svakoga četvrtka okupljeni na molitvu krunice, Svetu misu i Klanjanje članovi molitvenog pobratimstva „Pohođenje“ doživjeli su jedno izuzetno i nadasve dirljivo iskustvo. Bili su sudionici Svete mise na kojoj je Prvu pričesti primio dječak Jefferson Steven. Jeffersona Stevena i njegovog brata Cristiana nadahnuti Duhom Svetim i vođeni porukama Kraljice Mira usvojili su Alberto i Patrizia Sanita'.

Zovemo se Alberto i Patrizia. Talijani smo i živimo u Ciampinu blizu Rima.
Prvi put smo došli u Međugorje 27. kolovoza 2000. s nakanom da ostanemo samo pola dana. Poslije svete mise sreli smo Madre Rosariu, iz zajednice Djece Božanske ljubavi, koja nas je pozvala da ostanemo pričajući nam o ukazanjima, vidjelicama, porukama i o životnim promjenama koje Kraljica Mira traži od svakoga od nas. Tih dana koje smo proveli s njom, molili smo se kao nikada do tada, a ona nam je ponajprije svjedočila o ljepoti i snazi Božje ljubavi, dok nam je Gospa davala da iskusimo u svom srcu Njezinu prisutnost i Njezinu majčinsku ljubav.
Prije našeg odlaska kući, Madre Rosaria nas je u Širokom Brijegu upoznala s fra Jozom, koji nam je rekao: „Želim vam hrabrosti i mnogo svjetla“.

Vratili smo se kući sa željom za promjenama. Naš je život sada imao drugi smisao, novi put koji kao par trebamo prevaliti zajedno s Marijom.
Tada smo već nekoliko godina bili u braku ali djeca nisu dolazila, pa smo odlučili usvojiti jedno ili dvoje djece. Četiri mjeseca nakon našeg povratka iz Međugorja, osjetili smo u dubini duše potrebu da od Gospe zatražimo našu djecu i Ona nam je poslala svoju djecu, Cristiana i Jeffersona, dva brata iz Kolumbije, koje smo dočekali sa sviješću i odgovornošću da smo roditelji koji pripadaju Kristu.

Na dan Cristianove Prve pričesti je i Jefferson, koji je tri godine mlađi, zaželio primiti Prvu svetu pričest. O tome smo se posavjetovali s našim župnikom koji je bio upoznat s našom obitelji i našom odlukom da koračamo putem vjere. On je to odobrio i predložio da Jefferson prvu pričest primi u Međugorju. Stigavši na hodočašće u to mjesto gdje se Kraljica Mira ukazuje već više od 26 godina, odlučili smo otići na Široki Brijeg i zamoliti da Jefferson primi svoju Prvu pričest na Svetoj misi na Širokom Brijegu.
Fra Jozo je uvažio našu zamolbu i udijelio mu Prvu Svetu pričest na blagdan
Imena Isusovog, koju je on primio 3. siječnja 2008. u širokobriješkom svetištu.

Alberto i Patrizia Sanita'

Zavod Svete Obitelji

Hodočasnici u ZSO

  • 201005202232243.jpg
  • 201005202233422.jpg
  • 201005202232582.jpg
  • 201005202235271.jpg
  • 201005202236361.jpg
  • 201005202232583.jpg
  • 201005202234181.jpg
  • 201005202235592.jpg
  • 201005202235593.jpg
  • 201005202230583.jpg
  • 201005202231342.jpg
  • 201005202231153.jpg
  • 201005202234392.jpg
  • 201005202232391.jpg
  • 201005202232393.jpg