kumstvo.ba   >   Franjevački Samostan Badija

Franjevački Samostan Badija

 

Franjevački samostan Uznesenja Marijina smješten je na otoku Badiji kod Korčule. Kompleks se sastoji od samostanskog dijela, crkve Gospe Milosrdne s klaustrom i kapelicom Svetoga križa. Otok je 1394.  plemićko vijeće Korčule darovalo vikarijatu  franjevaca iz Bosne. Samostan koji su izgradili postao je vjerski, kulturni i obrazovni centar. Nakon II. Svjetskog rata vlasti zatvaraju školu, a 1952. donose odluku o eksproprijaciji. Sakralni objekti se zapuštaju, a stambeni prostori se koriste za razne namjene.

Hrvatska Vlada je 2003. vratila otok vlasnicima, Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima iz Zadra. Ugovorom od 23. 08. 2005. Provincija sv. Jeronima dala je samostan i otok Badiju u najam na 99 godina Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji.

Želja svih franjevaca je obnoviti Badiju i učiniti je opet centrom kulture i duhovnosti, ne zanemarujući ni potrebe turista koji posjećuju otok. S  tim ciljem osnovana je Udruga za obnovu i očuvanje kulturno povijesne baštine otoka Badija.
U proteklom razdoblju rađena su arheološka istraživanja, konzervatorski elaborati i projekti za obnovu samostana. Krov je promijenjen, a uskoro počinju radovi unutar zgrade samostana. Uz obnovu građevina potrebno je raditi na očuvanju i uređenju prirodnih ljepota otoka.

Obnova i revitalizacije Badije nema samo veliko značenje za franjevce koji su izgradili ovaj veličanstveni kompleks. Povijest Badije, ljepota njezinih građevina i prirode koja ih okružuje uz buduće duhovno-rekreativne programe učiniti će Badiju jedinstvenim kulturnim, duhovnim i turističkim središtem.

 

O Badiji

 

I.          Lokacija

Samostanski kompleks je smješten na otoku Badija, općina Korčula, županija Dubrovačko –neretvanska, Republika Hrvatska. Badija je mali otok smješten u istočnom djelu pelješkog kanala, između otoka Korčule i poluotoka Pelješca u blizini grada Korčule. Badija je najveći i najljepši otok Korčulanskog arhipelaga i smješten je na oko jednu milju istočno i na dvadeset minuta plovidbe čamcem od grada Korčule. Površina mu je oko 1km2 i prekriven je gustom makijom i šumom borova, čempresa i maslina.

 

 

II.        Povijesni prikaz

Povijesni prikaz Korčulanske regije

Povijest ovih otoka je uvjetovana njihovim položajem, pošto su smješteni u kanalu kojim prolazi pomorski promet iz Dubrovnika u smjeru Splita na sjeveru. Ovo područje je bilo izloženo različitim isprepletenim kulturnim utjecajima kako onim sa Apeninskog poluotoka, tako i onim sa Balkana. Unatoč svojoj relativnoj izolaciji Badiju su nastanjivali Franjevci još od Srednjeg vijeka i njezin život je kroz stoljeća ovisio o gradu Korčuli.

Korčula je bila sjedište crkvene župe pod jurisdikcijom stonskog ili hvarskog biskupa. Napokon 1300. uspostavljena je samostalna biskupija i to je dalo poticaja izgradnji grada i pojačalo njegovu ulogu u različitim aspektima života na istočnom Jadranu. U tom kontekstu Badija se spominje prvi put, smještena na pola milje južno od grada Korčule, zaštićena istoimenim otokom.

 

Povijesni prikaz otoka Badije

Arheološka iskopavanja na Badiji potvrđuju da je otok bio nastanjen u neolitu i u rimsko doba dok se u arhivama spominje od kasnog srednjeg vijeka. Njegov stari naziv je bio Scogleum Sancti Petri ali nema traga izvornoj crkvi predromaničkog postanka. Povijesni naziv otoka sugerira da je pripadao benediktincima ali se trag tome ne nalazi u njihovim poznatim izvorima iako neke kronike spominju hospicij iz XII stoljeća.
Od sredine XIV. stoljeća tu se nalazilo pustinjačko svetište Gospe od milosrđa pa se Badija i danas imenuje samo kao Otok. 1394. Plemićko vijeće Korčule darovalo je ovaj duhovni centar i sami otok vikarijatu  franjevaca iz Bosne, a već slijedeće godine u dubrovačkoj kustodiji se navodi da samostan pripada franjevačkom redu. Očito je služio kao centar za misionare, glavne nosioce kršćanstva na putu obraćanja poganske unutrašnjosti. Ne postoje materijalni dokazi o tom razdoblju na Badiji ali je 1392. ugledni graditelj Jean D'Antoinne iz Vienne na jugu Francuske koji je djelovao na Korčuli ostavio redovnicima značajnu količinu građevinskog materijala za gradnju samostana. Od tog vremena ovaj samostan je zauzeo vodeće mjesto među najmanje deset drugih franjevačkih samostana utemeljenih na obali od Splita do Dubrovnika do XV. stoljeća.

 

Povijest samostana i opis lokacije

Samostanski kompleks  sa njegovom velikom crkvom Gospe milosrđa, dormitorijem, kapitulom, klaustrom, refektorijem biva oblikovan koncem XV i početkom XVI stoljeća. Građen je u duhu renesanse i pod jasnim utjecajem graditelja iz Korčule.
Sklad gotičko-renesansnog stila predstavlja izvrsno djelo korčulanskih graditelja i klesara i spada među najljepše u Dalmaciji. Unutra je samostan povezan sa refektorijem, a s istoka se u njega ulazilo iz kapitula smještenog u prizemlju krila koje je povezivalo glavnu zgradu s crkvom. Sa sjevera se klaustar naslanja na crkvu koja je pročeljem okrenuta zapadu gdje je bilo malo groblje.
U gustom je rasporedu dvadesetak kamenih ploča datiranih od početka XV stoljeća iako je crkva posvećena tek 1533. Vjerojatno je prije postojala neka manja crkva, a danas postojeća sakralna zgrada je najveća u području nakon katedrale u gradu Korčuli.

To je jednostavna tipična franjevačka crkva sa velikom lađom pravokutnog tlocrta i dubokom apsidom. Glavni prostor natkriva visoki bačvasti svod svinut u gotičkom luku, a prezbiterij križno rebrasta konstrukcija. Svod lađe je ojačan bočno pilastrima međusobno povezanim vodoravnim vijencem. Svjetlo ulazi kroz velike prozore s juga i istoka, te veliku rozetu sa zapada. Fasada na pročelju ima skladno komponirani portal s renesansnom dekoracijom. Iznad pravokutnog otvora ulaza je luneta sa skulpturom Gospe koja sjedi i u krilu drži Dijete, a sa strana su likovi svetog Franje i svetog Dominika.

Vodoravni vijenac odvaja gornju atiku u kojoj dva anđela nose vijenac s medaljonom ispunjenim velikim gotičkim slovima IHS. Svi su ostali ornamentalni motivi strože klasicističke stilistike izrađena mnogo vještije od figuralne skulpture. Skupa s prostranom nišom za škropionicu i okvirom raskošne rozete visoko na fasadi klesali su ih domaći majstori iz korčulanskih radionica slijedeći najsposobnije članove obitelji Andrijića. Majstori istog kruga su kasnije unutar crkve izradili okvire svih vrata od kojih je najljepši onaj koji vodi u sakristiju. U gotičkom nacrtu lunetu  ispunja slikovit reljef s prikazom Gospe sa Sinom između sv. Franje i sv. Nikole, i dva anđela sa strane. Sva je dekoracija stilski suglasna okviru vrata koja vode u klaustar a datiraju iz kraja XV stoljeća. Sakristija u sjevernom a zvonik u južnom uglu lađe oblikovani su u iskustvu stila dubrovačko-korčulanske renesanse XVI stoljeća i franjevačke tradicije.
Crkva je bila bogato opremana od kraja XV stoljeća, jer arhivski dokumenti obavještavaju o zalaganju redovnika, donacijama Korčulana i djelovanju raznih umjetnika. Od crkvene dekoracije potpuno sačuvana je ostala samo ikona Bogorodice iz kasnog XIV stoljeća koja se čuva u katedrali u Korčuli. S kraja XVI stoljeća datiraju drvena korska sjedala rađena za visoku pregradu lađe od majstora Šimuna iz Cavtata. Rastavljena je radi restauracije zajedno sa dva, kvalitetnije izvedena drvena oltara kasno renesansnog ili manirističkog stila koji su bili prislonjeni na bokovima prednjeg dijela lađe. Umjetnički je u njoj najatraktivniji je glavni oltar u obliku sačinjenom 1722. od majstora V. Montina iz Bassana a po modelu A. Tiralija iz Venecije po ugledu na glavni oltar venecijanske crkve San Giorgio Maggiorre. U visokom stilu baroka razvijena kompozicija četiri evanđelista koji drže zemaljsku kuglu i obogaćena sa još dva lika svetaca na krilima oltara. Još značajniji primjer baroka u Dalmaciji je velika kapela sa sjeverne strane crkve izgrađena 1762. prema cjelovitom projektu velikog arhitekte G. Masari iz Venecije . Njezine monumentalne dimenzije čine da ona nadvisuje samu crkvu i potpuno je sačuvana slijepim mramornim oltarom na kojem se nalazio veliki drveni križ. Radi se o skulpturi Krista na križu s likovima Marije, Ivana i Magdalene koje je oblikovao gotički umjetnik J. Petrović 1456. a koje je bilo veoma važno za procesiju u čamcima oko otoka organizirano njemu u čast.

Kapela je jedno od značajnijih ostvarenja baroknog stila na istočnoj obali Jadrana i dokaz općeg značenja samostana na Badiji u sklopu razvoja franjevačke kulture. Vrlo bogata samostanska knjižnica, mnoštvo umjetnina i drugih predmeta povijesno-kulturnog sadržaja se sada nalaze u raznim samostanima franjevačke provincija sv. Jerolima i potvrđuju to značenje. U muzeju korčulanske katedrale je također izložen određeni broj predmeta koji svjedoče slojevitu prošlost Badije. Od XIX stoljeća Badija je bila obrazovno središte ne samo za redovnike već i za laike.  U isto vrijeme bila je važan vjerski centar šire regije pogotovo kada je 1865. utemeljena bratovština svetog Križa. No prije toga je samostan preživio burne povijesne trenutke. Bio je oštećen u brojnim napadima gusara koji su ga i zapalili 1571., a napadali u više navrata u vrijeme dominacije Venecije.
Nakon pada Venecije 1777. u vrijeme Napoleona u samostan je smještena bolnica, zatim vojne blokade Engleza i Rusa koji su ga namjeravali pretvorili u lazaret. Konačno od druge decenije XIX stoljeća počeo je teći život pod vladavinom Austrije. Iako se broj redovnika znatno smanjio vršene su obimne preinake građevnog sklopa uz traženje načina njegovog daljnjeg održavanja u osami van gradskog predjela. Vezivanje školskih ustanova pridonijelo je znatnom povećanju stambenih zgrada na pročelju što se 1930. okončava podizanjem zasebne dvorane za kazališne priredbe i vježbalište s istočne strane. Povećava se i krilo pruženo od crkve ka sjeveru za đačke spavaonice, gospodarska postrojenja i stanovanje ljudi koji su tu radili na održavanju. Iza kompleksa samostana se nalazio uređeni vrt tipičan za ladanjske i samostanske vrtove južnog Jadrana u dimenzijama sukladnim veličini kompleksa.

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega u samostanu je smješteno sirotište, a kad su zatvorene školske ustanove s izlikom da se nalazi nasuprot novom vojnom brodogradilištu u Korčuli, politička uprava iz Zagreba je 1952. donijela odluku o eksproprijaciji. Na otoku je smještena vojarna za obuku mornarice, potom 1956. kazneno popravni dom za maloljetnike. Sakralne zgrade su posve zapuštene uključujući i crkvicu sv. Katarine iz XV stoljeća na istočnom vrhu otoka.
Čitava je Badija nekoliko godina kasnije predana na upravljanje općini Korčula koja ju je ugovorom na 30 godina prepustila Savezu za tjelesni odgoj i rekreaciju Jugoslavije. U novim je okolnostima izvršeno unutrašnje preuređenje koje je dovelo do devastiranja povijesnog lika, napose refektorija u prizemlju pa i prostorija na katu zbog povećanja broja soba i poništenja reprezentativnog stubišta. Također je sav okoliš pretrpio veće promjene s oblikovanjem sportskih terena i javnih kupališta i uništenjem vrta.

 

Samostan Badija je rijetki primjer samostanske arhitekture iz XIV stoljeća i primjer izuzetne povijesne evolucije do XVIII stoljeća. Obnova tako velikih kulturnih tragova iz prošlosti bi omogućila njegovu ponovnu uporabu za društvene i humanitarne projekte što mu je i bila namjera od njegovog samog nastanka.

Slike