kumstvo.ba   >   Zavod Svete Obitelji

Duhovna obnova u ZSO

Život Zavoda Svete obitelji na poseban način oplemenjuju i duhovno obogaćuju seminari koje fra Jozo ima za sudionike različitih govornih područja. To su dani u kojima okupljeni na predavanja, molitvu i Euharistiju, pojedinci različitog obrazovanja, podrijetla, navika, postaju zagovorom Duha Svetoga poput jedne obitelji. Na početku seminara stranci, opterećeni problemima, bolestima, ranama, po njegovu završetku svjedoče o promjeni srca, odnosa prema sebi i Bogu, o snazi Božje ljubavi, te se rastaju kao braća i sestre u Kristu. I odlaze kućama sa željom da u duhu u kojem su živjeli četiri dana u Zavodu nastave živjeti i u svojim obiteljima, u svojoj župi, na radnom mjestu.

____________________________________________________________________

MOLITVENI SEMINAR
Predvođen fra Jozom Zovkom


U jednoj knjizi posvećenoj Gospinim ukazanjima u Međugorju, navedeno je: “Dok je Isus umirao na križu, molio je svoju majku da nas primi za svoju djecu. Zar je Marija mogla odbiti ovu posljednju želju svoga sina? Od toga trenutka ne prestaje Marijina briga za sve nas. Ona kao Majka vidi u kako velikoj nevolji se nalazimo. Zato nam i dolazi, kao majka nas hrabri i ujedno majčinski opominje da se potpuno otvorimo Bogu, da mu se bezuvjetno predamo, da ga iznad svega ljubimo i da se potrudimo dostojno živjeti svoga kršćanskog poziva.” Ova lijepa poruka i misao asocirala me na količinu vjere i ljubavi kojom je zračilo 40-tak hodočasnika iz zemalja španjolskog govornog područja koji su došli u Široki Brijeg sudjelovati na duhovnoj obnovi s fra Jozom Zovkom.

Neki su u višednevnoj meditaciji učvrstili i produbili vjeru, dok su drugi tek na seminaru kroz fra Jozina propovijedanja i zajedničku molitvu prožeti Božjom milosti uvidjeli istinu života, uvidjeli Božju ljubav i obratili se.
Na fra Jozinim seminarima uobičajeno je da je posljednja večer rezervirana za svjedočanstva, kada svi sudionici pojedinačno iziđu pred skupinu. U dirljivim pripovijestima iznijeli su vlastita iskustva, promjene i milosti koje su osjetili za vrijeme molitve i boravka sa karizmatičnim fra Jozom.
Jedna mlada žena porijeklom s Kube, a trenutačno živi u Masachussetsu, SAD, duboko je dirnula nazočne. Kroz suze je ispripovijedala o preokretu u životu kojeg je doživjela došavši u Međugorje i Široki Brijeg. «Prije 17 godina Gospa me pozvala i nisam je htjela slušati (kroz suze govori). Doživjela sam teška vremena, a dok sam boravila ovdje, mnogo lijepoga sam doživjela. Došla sam zbog sebe, no nikada nisam znala da ću dotaknuti vaša srca i da će me netko gledati s takvim poštovanjem...», dodala je na kraju drhtavim glasom kroz suze. Prije nego što je na kraju čvrsto sa zahvalnošću zagrlila fra Jozu, zaključila je: «Dali ste mi mogućnost da sama sebi oprostim, što nikada prije nisam učinila».
Zaintrigirala me njena zanesenost i potresno iskustvo. Prišla sam joj nakon skupa sa željom da saznam nešto više o onome što je osjetila tijekom boravka na seminaru. U podužem razgovoru ispričala mi je o Gospinim milostima i znacima koje je osjetila. Dodala je da je prije 17 godina (tada je imala 15 godina), premda nikada nije čula za međugorska ukazanja, usnula san u kojemu je Gospa zove da dođe u Međugorje moliti se. Zanemarila je taj san i poziv... Nastavlja kako je nakon toga započela živjeti neurednim životom u razuzdanim noćnim izlascima, u drogi i alkoholu.
Kada je već duboko „zagazila“ u taj način života, uvidjela je besmisao svega i počela patiti od psihičkih smetnji. Često je plakala, osjećala se bezvoljno i bez ikakvog smisla za život. S majkom je bila u zavadi. Nakon izvjesnog vremena, a ne tako davno, ponovno je usnula san sličan kao i prije 17 godina. Tada je čvrsto odlučila poslušati «poziv». Nakon brojnih administrativnih i novčanih prepreka koje su se pojavile, i kada se činilo da usprkos tada već silnoj želji da posjeti Međugorje neće uspjeti, nekim «čudom» se sve kao samo od sebe riješilo. U zadnji trenutak krenula je na put. Već u zrakoplovu je počela osjećati (kako sada i sama tvrdi) čudne znakove očišćenja i obraćenja. Premda tada to nije pripisivala obraćenju (nastavlja pripovijedati svoja iskustva), počela je povraćati crni sadržaj, a učestalost povraćanja se povećavala kako se približavala Međugorju. Na kraju se to ponavljalo svakih nekoliko minuta dok se nije našla u bolnici u Mostaru primajući infuziju.
Kada je nakon nekoliko dana shvatila «istinu», sve što je doživjela pripisala je obraćenju koje je kasnije doživjela. Došavši napokon k sebi, otišla je u Međugorje, a nakon razgovora sa svećenicima, osjetivši jaku potrebu, ispovjedila se čak dva puta. Tek kada je to učinila, uočila je da je na fotografiji koju je uslikala neposredno po dolasku u Međugorje snimila obrise Gospinog lika u oblacima kako kleči pred Srcem Kristovim. U tome je vidjela jedan od znakova očišćenja, posebice jer to nije uočila sve do trenutka dok se nije ispovjedila, premda je tu fotografiju napravila neposredno nakon dolaska. Osobno sam vidjela tu fotografiju na njenom digitalnom foto-aparatu i uvjerila se u istinitost njenih tvrdnji.
Kasnije se pomirila s majkom, koju je povela sa sobom na put, a nakon meditacije i molitve s fra Jozom Zovkom i ostatkom skupine shvatila je «istinu», pravi put i čvrsto odlučila nastaviti ići tim putem koji joj je Gospa pokazala.
Cijelu večer, dok su vjernici španjolskog govornog područja pripovjedali iskustva stečena za ovog trodnevnog boravka u Širokom Brijegu, fra Jozo ih je bodrio i slušao kako duboko dirnuti iskazuju neizmjernu radost zbog onog što su već u srcima znali ili su tek sada upoznali.
Tako jedan od njih, imenom Albert, kaže: «Došao sam s praznim srcem, a sada odlazim sa srcem punim nježnosti i Božjom i Majčinskom ljubavi. Primio sam trostruko zagrljaja ovdje nego u cijelom svome životu».
Drugi pak mladi momak dodaje: «Ja sam zahvalan Bogu i Gospi na milosrđu. Imao sam puno sumnji, ali puno sam molio umom i tražio odgovor. Gospa mi je rekla: Ja ću ti to razjasniti! Dobio sam odgovore i mogu reći: "Ušao sam s mačem u rat, a odlazim s tenkom...»
Među brojnim svjedočanstvima iznesenim tjekom te večeri vrijedno je istaknuti i ova: «Nosim odavde svjedočanstvo i izliječenu ranu koju sam počela liječiti. Sada mogu reći da imam alat kako liječiti...» naglasila je gospođa imenom Molina. Beatrice iz Argentine dodaje: «Želim ostaviti Gospi svoje cipele, da ona hoda u mome životu. Ja ću se truditi biti pažljivija prema braći». Među nazočnima bila je i tajnica španjolskog predsjednika Sabateroa, koja je također izuzetno emotivno posvjedočila čvrstu vjeru da će ju Gospa zaštititi u ovome teškom svijetu.
Nakon što ih je fra Jozo Zovko potaknuo da kažu nešto o iskustvu Boga i da se svatko zapita «što je On učinio u mome životu», hodočasnici su nastavili: «Čitav život sam živio kao ateist. Pustio sam da me život odvuče. Išao sam na misu kao na društveni događaj i nisam se pričešćivao. Prijatelji su mi govorili o Gospi i bio sam zainteresiran da vidim što je to. Sada znam...» Drugi pak dodaje kako: «mi katolici praktikanti, trebamo jaku injekciju. Bio sam na drugim duhovnim obnovama, ali nigdje nisam osjetio ovakvu snagu...». U skupini hodočasnika te večeri našao se i jedan sveučilišni profesor koji je u podužem govoru slikovito opisao svoja iskustva i stavove kako o Bogu i Gospi, tako i cijelom ovom događaju u kojem je tih dana sudjelovao. Nije mogao sakriti oduševljenost i ističe: „Ovo je svjedočanstvo onoga što je učinila Gospa... Molim Duha Svetoga da ovo svjedočanstvo bude na čast Isusa Krista. U milosrđu Duha Svetoga On nam je dozvolio da budemo s našom Majkom... Mi smo sada i pored ovoga Božjega službenika (pokazuje na fra Jozu) koji će biti jedan od mučenika Božjih, koji je bio zatočen u zatvoru u vrijeme komunizma. On nam je dao ovu krunicu (podiže krunicu oko svoga vrata), najjače oruđe u zadnjim godinama. Gospodin nam je na put stavio Vas i treba reći: Hvala Gospodine! Gospa nas treba. Kako je to prekrasno! Mi smo instrumenti. 25 godina moja žena je molila bez prestanka... Ja sam primio jedan poziv, i evo me sada ovdje...“
Oproštajno druženje te večeri potrajalo do iza pola noći, ali niti u jednom trenutku nije se osjetio napor. Snagu onoga što su iskusili i spoznali tijekom ta tri dana provedena u meditaciji i molitvi s fra Jozom, neki od hodočasnika zaključili su riječima: „Tri godine sam u karizmatskoj obnovi, ali nigdje nisam naučila moliti kao s Vama...“, ili: „Seminar je bio impresivan. Ovih dana naučio sam više nego ikada u svome životu...“.
Svi su se također složili s tvrdnjom koju je iznijela ova žena riječima: „Ja odnosim odavde Gospu, njen zagovor, kompromis, misiju i poslanje...“. Druga je dodala : „Nisam znala zašto dolazim, ali sada znam. Došla sam da se ispovjedim.“
I na kraju, jedna osoba sažela je suštinu u ovih nekoliko snažnih misli u kojima se manje-više svi možemo prepoznati i mnogo naučiti: „Odlazim i ovo su bili teški dani za mene, u borbi sa samim sobom, prihvaćajući svoje bijede i križeve. Osnovno iskustvo je patiti sa Isusom. Gospa je utočište. Međugorje nije zabava, već zahtjevan, jasan i konkretan put...“
Ja bih na ovo još nadovezala i činjenicu da svatko od nas u životu, živeći put vjere i Krista, nailazi na poteškoće, kušnje, žrtve i boli... Posebice smo imali priliku intenzivnije razmišljati o tome za vrijeme upravo proteklog razdoblja Korizme, kada smo razmišljali o Isusovu postu, kušnji, Isusovu putu križa i njegovoj muci na Križu te promatrali naše živote u svjetlu toga. I usprkos tome što svi imamo svoje križeve, koje ako doista želimo slijediti Krista trebamo nositi, mnogi se pitaju zašto baš njih pogađaju razni problemi, kušnje i boli... Važno je, međutim, ustrajati i vidjeti smisao u svakoj patnji, a u tome nam može pomoći i ova poruka iz koje možemo učiti: „Ne tuži se, ako patiš. Brusi se kamen koji vrijedi. Boli te? Sa zahvalnošću dopusti da te režu, jer te Bog uzeo u ruke kao dijamant... Ne radi se tako s običnim kamenom.“

Spomenka Ljubić

____________________________________________________________________

MOJ BRAT IZ MEKSIKA!

Duhovna obnova koju smo imali kod Vas je obilježila moj život. Svaki trenutak proživljen na ovoj duhovnoj obnovi je tako snažno i duboko dotaknuo moje srce da sada uistinu mogu reći da mi je koprena pala s očiju i da je više svjetlosti u mom životu, toliko da jasno mogu vidjeti prisutnost Boga i Blažene Djevice Marije svugdje oko sebe kao i u sebi samome.
Ali napose, tu sam doživio jedan poseban trenutak, u kojem sam osjetio veliku milost. To je bio trenutak kad ste nam dali Sveti Kalež, da njemu potpuno predamo, u nj izlijemo svoje živote, svoje grijehe, svoje slabosti, pa da one, pomiješane s Presvetom Krvi Kristovom, budu očišćeni i pročišćeni sada i zauvijek. Sjećam se da sam puno, puno plakao. Moja je supruga bila zbunjena, ali mi je pružila podršku, tješila me. U tom sam trenutku osjećao cijeli svoj dosadašnji život; iako je bio prazan, imao sam osjećaj da ima smisla, jer to je bio dio procesa koji sam morao proći da bih ponovno izabrao i vratio se u Isusov zagrljaj.
Ali to nije bilo sve. Tada ste nas zamolili da se svaki od nas koji smo tada bili u kapelici međusobno podarimo bratskim poljupcem i zagrljajem Mira. Sjećam se da sam bio zadnji koji Vas je zagrlio. Jasno se sjećam (evo opet dok ovo pišem plačem od osjećaja koji naviru), kad ste mi se primaknuli, da ste uskliknuli: Moj brat iz Meksika! I podarili ste mi najtopliji, najstrastveniji i najiskreniji zagrljaj koji sam osjetio u životu. Ono što sam osjetio u tom trenutku uistinu nije objašnjivo. Bilo je kao da se nalaziš u nekom mjestu neopisivog mira, odakle se ne želiš odvojiti. Od ovog trenutka sam se našao u jednom meditativnom i opuštajućem stanju i ostatak večeri sam bio još smireniji jer sam u sebi osjećao nešto vrlo posebno i drugačije.
Bila je to zadnja večer duhovne obnove i pošli smo spavati. Živo se sjećam sna koji sam sanjao tu večer. Međutim, danas potpuno shvaćam da je to bila božanska objava. Sanjao sam da sam se našao na jednoj prelijepoj poljani na kojoj nije bilo više ničega i koja je bila osvijetljena sunčevim sjajem. Tu, na jednoj udaljenosti, stojite Vi s iskrenim osmijehom na licu, očinskim, ljupkim pogledom, raširenih ruku i uzviknete kao u kapelici: Moj brat iz Meksika! I ponovno me zagrlite.
U tom trenutku sam se probudio. Bilo je oko 4 sata ujutro, obuzela me neka žalost i počeo sam jako plakati, jer sam u tom trenutku spoznao: Kroz Vas, fra Jozo, mene je Isus zagrlio! Mene! Osjetio sam ga živog, tijelo uz tijelo! Osjetio sam Isusa u zagrljaju koji ste mi Vi dali!
Osjetio sam veliku žalost jer je sam znao da je došao dan kad moramo ići kući i da možda nikada više neću imati priliku biti blizu čovjeka koji me naučio osjetiti najveću i najčišću ljubav koja postoji, jedinu, u jednom kratkom ali sadržajnom zagrljaju. Spoznaja da mi je ovo možda bio jedini put da osjetim takvu božansku ljubav me jako rastužila. Ali, ispovijedam li Vam ja to nešto? Od toga dana do danas ovaj osjećaj stoji utkan duboko u meni i čini mi se da, kako god dani prolaze, on sve više i više raste preko mojih molitava. Ne osjećam strah, imam veliku vjeru u Boga našeg Oca i osjećam neizmjernu ljubav prema Presvetoj Majci Djevici Mariji. S ljubavlju čeznem za danima provedenim s Vama i u Međugorju. Osjećam neopisivu potrebu raditi za Djevicu i širiti Njezine poruke u svojoj zajednici i, povrh svega, imam neopisivu potrebu živjeti Njezine poruke, živjeti sve što ste nas naučili na seminaru. Istina je, dok ne stignemo kući. Prošli smo preteške kušnje. Nije sve u životu ružičasto, kako se kaže, ali vrijednost ovoga je da mi idemo dalje još jači, s ljubavlju i nadom, s velikom snagom, jer znamo da su Gospodin i naša Majčica Marija uvijek s nama.
Fra Jozo, znam da ću ovim vjerojatno povrijediti Vašu neizmjernu i istinsku poniznost, ali po meni Vi ste Isusova prisutnost u našem svijetu i našem vremenu, i usuđujem se reći da su mnogi, ne samo mi koji smo imali mogućnost biti s Vama, živo doživjeli ono što su apostoli osjećali kad su bili blizu Njega, ono sveto razdoblje. Hvala Vam, fra Jozo, za Vaš „Fiat“, za Vaše prihvaćanje zaduženja da štitite vidioce i prihvaćanje svake žrtve koja je proizašla iz ove odluke. Hvala za Vaše neumorno zalaganje za širenje poruka naše drage Majke Gospe. Hvala Vam za zagrljaj koji ste mi podarili u kapelici. Zauvijek Vam hvala…
Na kraju bih Vas želio obavijestiti da smo neposredno po povratku kući počeli organizirati molitvene grupe, znajući vrlo dobro da ima mnogo ljudi koji su gladni Boga i koji su pristupili molitvenoj grupi da bi saznali više o porukama Blažene Djevice.
Čini nas sretnima što ste našem pokretu Vi dali odgovarajuće ime s kojim se možemo identificirati, biti prepoznatljivi. Ako nije preveliko uznemiravanje, mi Vas ponizno molimo, ako postoji ikakva mogućnost na ovolikoj udaljenosti između nas, da nas duhovno vodite, da upravljamo našim molitvenim grupama na najodaniji i najpogodniji način. Trenutno, također, pripremamo jedan prijedlog kateheza baziran na Vašim knjigama i raznim audio-zapisima koje smo nabavili u Vašoj suvenirnici, i nadam se da imamo Vaše odobrenje.

Molimo da naš pokret donese „dobre i obilne plodove“ – i zašto ne? I možda jednoga dana bude postojala mogućnost da posjetite našu zemlju. Naša srca i naša mjesta su potpuno otvorena Vama i ovo je naš otvoreni poziv Vama…
Strpljivo čekamo Vaš odgovor i s puno ljubavi Vas pozdravljam.

Iskreno, vaš brat iz Meksika, najmanji od sve djece… Alberto.

____________________________________________________________________

Dojmovi sa seminara

Dragi fra Jozo,
Zovem se Haydee Gonzales, dolazim iz Portorika. U ožujku 2008. g. bila sam kod Vas na seminaru duhovne obnove.
Tijekom prve večeri seminara tražili ste da se predstavimo i podijelimo svoja očekivanja od seminara. Tada sam rekla da sam u Međugorje došla na poziv prijatelja kako bi se popunio potreban broj mjesta za tu grupu da može putovati u Međugorje. Tada nisam znala puno o Međugorju, a o fra Jozi čak i manje. Kad mi je predstavljen informativni materijal o hodočašću i kad sam vidjela koliko košta odlazak u Međugorje, usporedila sam to s prosječnom cijenom duhovnog seminara u Portoriku (nekih 60$) i preispitivala sam samu sebe zašto bih putovala tako daleko i potrošila puno novaca na hodočašće u Međugorje kad s manje troškova mogu otići na duhovnu obnovu negdje lokalno.
Na svoje iznenađenje, Međugorje sam doživjela kao posebno mjesto, mjesto koje je Gospodin doista blagoslovio. Tu čovjek doživi mir, osjeti svoju živu vjeru i stekne nova duhovna iskustva kroz programe koje organizira Crkva.
Na seminar duhovne obnove došla sam s mnogo sumnji i bola koje mi je zadao brzi način života. Priznajem da sam druge večeri seminara bila pod tolikim stresom da sam zamalo napustila seminar. Kad bih zatvorila oči i pokušala zaspati, priviđala bi mi se neka ružna spodoba koja bi mi se podsmjehivala i govorila: „Duhovnost?... hahaha… duhovnost!?“ To me jako prestrašilo. Počela sam moliti Zdravo Marijo, te molila Gospu da odstrani ove ružne misli iz moje glave. Nakon te molitve ispunio me mir te sam zaspala. Sljedeće jutro sam se osjećalo znatno drugačije. Osjećala sam se smireno, osjećala sam veliku ljubav za Isusovu majku i za svoju majku. I tad sam razumjela zašto sam došla na ovaj seminar. S radošću ispunjenim srcem provela sam ostatak seminara. Osjetila sam Gospinu ljubav i znam da je Ona ta koja me dovela na ovaj seminar. Posljednje večeri seminara, kad nas je fra Jozo pitao da podijelimo svoja iskustva sa seminara, rekla sam da je Gospodin meni progovorio kroz 9. Psalm, jer sam kroz njega dobila odgovore na pitanja koja su me mučila, a ujedno i potvrdu da je Bog sa mnom jer je moje ime urezano u njegovo srce i ruke.
Danas drugačijim očima gledam život. Znam da nema toga novca koji može platiti moje iskustvo koje sam proživjela u Međugorju i na fra Jozinom seminaru. Već sam odlučila da počnem skupljati novac kako bih, ako Bog i Blažena Djevica to žele, ponovno posjetila Međugorje. Trenutno sam pri kraju svoga studija za zvanje vjeroučitelja.
Želim se zahvaliti fra Jozi za svu njegovu i ljubav i strpljenje koje je imao za mene.
U mojim ste mislima i molitvama,

Vaša Haydee Gonzales

____________________________________________________________________

PASCUALINA – MALA LIJEČNICA IZ FRANCUSKE

O plodovima sjemena posijanog na plodno tlo otvorenog srca, na fra Jozinoj duhovnoj obnovi za francusko govorno područje u svibnju 2007., svjedoči nam svojim pismom Pascualina, liječnica i majka petoro djece iz Francuske.

Dragi fra Jozo,
Želim Vam neizmjernu radost u najvećoj dubini Vaše duše s Isusom i našom Majkom.
Veliko Vam hvala za duhovnu obnovu koju sam prošla u svibnju 2007. Često razmišljam o tim prekrasnim trenucima koje sam provela tako blizu Bogu, u miru i poniznosti, u radosti i ljubavi. Željela bih da još puno njih koji dođu u Široki Brijeg osjete mir Gospodnji u svom srcu onako kako sam ga ja primila, da osjete radost što Mu pripadaju i da se usude izgovoriti srcem Oče naš (ne moja volja nego volja Tvoja ). S Vama sam shvatila da sam ja odgovorna za svoju vjeru i o tome puno razmišljam. Stavila sam je u najdragocjeniji kutak svog srca, ali želim da ona živi sa mnom. I tako nosim svoju vjeru svugdje sa sobom i održavam vezu s ''kontrolnim tornjem'', tj. Bogom i njegovim slugama. Marija me ne napušta i često svojom rukom pomogne, mi pratimo svjetlost i koračamo i ja se tada ničega ne bojim. Moj suprug mi zna reći: ''Baš je mene trebala zapasti takva žena!“ – zato što ga je sve ovo protreslo. Tu su i plodovi naše ljubavi: naša djeca. On je bio zaboravio na taj plod Božje ljubavi. Ja se u svom srcu smiješim i pjevam Gospi. Promatram naših petero djece uzrasta od 14 do 24 godine, koji se ponašaju kao djeca svoje dobi: vole život i poštuju ga, i imaju Boga u tišini svoga srca. Po mom povratku iz Međugorja naš najstariji sin, naše drugorođeno dijete, nam je objavio da želi ući u sjemenište. Bilo je to na dan Krizme naše kćeri Hortense, našeg najmlađeg djeteta. Sva su ga braća i sestre radosno zagrlili – njihova ljubav prema Bogu i ljudima nije samo prividna nego istinita.
Zahvaljujem Gospodinu i molim se za svećenike, redovnike i za Vas fra Jozo…
Ne pišem sve ovo zato da bi mi netko čestitao, ili zato što to smatram svojom zaslugom, jer Bog je sve to učinio. Provedeni tjedan u Širokom Brijegu nas može samo vratiti Izvoru. Ja sam kao ono drvo nasred rijeke, tamo kod vas. Gledam vodu kako vječno teče, a meni pri svakom prolasku daje snagu da izdržim između neba i zemlje. Hvala što ste bili njiva za onu jadnu smokvu kakva sam bila. Hvala što ste učinili da u meni ojača dar molitve i što ste kroz Euharistiju pokazali da smo stvoreni za sreću. Iz medicine sam naučila osnove o čovjeku, u molitvi svakog dana učim o suštini: Nebu. Ja ljubim. Ljubim sve ljude. Ljubim s našom Majkom. Ljubim život i trudim se oprostiti neprijateljima. To je najteže, ali Isuse moli za to! Moli za mene, moli za nas.
Hvala fra Jozo, hvala Duhu Svetome!
Ja sam samo obična hodočasnica koja je bila kod vas u svibnju 2007. ali toliko mi je stalo zahvaliti Nebu i njegovom posredniku.
Hvala Vam, dragi oče. Moja je obitelj jako sretna zbog mog boravka kod Vas. Moja djeca dolaze u Međugorje, a moj se suprug opet smiješi. To je predivno!
Mala liječnica iz Francuske, koja zna tko je pravi liječnik!

____________________________________________________________________

Seminari fra Joze Zovke u Zavodu Svete obitelji


Od početka siječnja do konca svibnja u Zavodu Svete obitelji fra Jozo je imao ukupno 10 seminara za englesko, francusko, hrvatsko, španjolsko i talijansko govorno područje. U prosjeku je na svakom seminaru - koji počinje nedjeljom poslijepodne, a završava četvrtkom ujutro - bilo 70 sudionika. U knjigu dojmova Theresa iz USA je upisala: „Ovdje dolazimo s našom sofisticiranošću, tehničkim dostignućima i željom da sve shvatimo razumom. Ali Vi nas, fra Jozo, vodite susretu s Ocem i Gospom kao djecu Božju. Isus je prije 2000 godina hodao zemljom i poučavao jednostavne ljude svojim parabolama kojima Vi danas poučavate nas. Hvala Vam za to. Doista moramo postati poput djece ako želimo ući u Kraljevstvo Nebesko.“

____________________________________________________________________

Htio sam vidjeti Gospu

U 2007. posljednji sudionici seminara u Zavodu Svete obitelji su bili Korejci koji žive u USA. Udruženje Queen of Peace Missionary ,kojeg vodi Gregory Nam, je organiziralo ovu skupinu od 43 ljudi, među kojima su bili msgr. Augustin Park, biskup u mirovini, i otac Kim Alfonso, svećenik misionar.

U kratkom razgovoru s mongr. Augustinom Parkom saznali smo nešto više o njemu, njegovom pozivu i svećeništvu.

Rođen sam i za svećenika zaređen u Sjevernoj Koreji. Poziv postati svećenikom sam osjetio za vrijeme rata između Sjeverne i Južne Koreje, u kojem sam sudjelovao kao vojnik. Tada sam se zavjetovao da ću, ako preživim postati svećenikom. Kada je rat završio otišao sam u sjemenište i postao svećenikom.
U Sjevernoj Koreji službeno je dozvoljeno prakticiranje vjere, ali ne i djelovanje svećenika, evangelizacija. Zato sam nakon dolaska na studij u USA tu i odlučio ostati kako bi služio imigrantima koji su u velikom broju stizali iz moje domovine.
U Međugorje sam došao prvi put prije sedam godina i rado ga nazivam „selom duhovne obnove koju vodi Gospa“.
Na pitanje o dojmovima s ovoga seminara istaknuo je: „Za svoga svećeničkog djelovanja sudjelovao sam, ali i vodio, brojne seminare i bračne susrete, ali niti jedan ne mogu usporediti s ovim doživljenim ovdje. Vrhunac svakoga dana je bila Sveta misa, koju bih želio ovako snažno doživljavati svaki dan.“ A ono što me je dovelo na seminar je sagledati kao svećenik u mirovini i pred kraj života sve ono što sam učinio ili propustio učiniti.

Zajedno s monsg. Augustinom sudionicima seminara na raspolaganju za ispovijed je bio i otac Alfonso. Povijest njegove obitelji je slična povijesti brojnih korejskih obitelji koje su se u potrazi za boljim životom otisnule iz domovine. Preko Argentine su stigli u USA, gdje su se i nastanili. Međutim, Gospodin je imao drugi plan za njega. Postao je svećenik misionar. Glavninu svoga svećeništva je proveo djelujući kao misionar u Indiji i Japanu.
A 2. siječnja 2008. odlazi u misije u Kinu.

O svojim dojmovima o Međugorju i seminaru na kojem je upravo sudjelovao nam je rekao:

Prvi put sam u Međugorje došao na poziv skupine mladih koji su me zamolili da im budem duhovnik u ljeto 2005. Ovo mi je četvrto hodočašće.
Puno ranije sam čuo za Međugorje od prijatelja koji su tu bili prije mene. I svi su govorili da moram otići. Moj prvi dojam o Međugorju je bio mir koji sam osjetio. Onda sam slušao o obraćenjima. Htio sam vidjeti Gospu, no nisam je vidio. Ali sam vidio da se ljudi oko mene mijenjaju, obraćaju. I poželio sam doći opet. I iduće godine su me opet pozvali da dođem s njima kao duhovnik kada sam dosta ispovijedao i uvjerio se sam koliki su darovi i milosti tu dobiveni. S fra Jozom sam se susreo i ranije, i u Međugorju i u Chicagu. U Chicagu sam trebao slaviti Svetu misu na molitvenom susretu koji je on tamo imao. Prije mise me predstavljao ljudima koji su bili na susretu. Držao me za ruku i rekao: Ovo je svećenik koji može surađivati s drugim religijama. Bio sam šokiran jer nitko u crkvi nije znao da sam bio misionar u Indiji i Japanu.
Što se tiče seminara, mogu reći da fra Jozo jednostavnim riječima snažno govori ono što nije novo, ali je izrečeno iz srca, iz življene vjere i vođeno Duhom Svetim.
Ovaj seminar mi je bio potvrda moga poziva. Jučer na Svetoj misi kod Podizanja počeo sam plakati. Suze su same tekle. Nisam ih mogao zaustaviti. Osjećao sam se pozvanim služiti Isusu do posljednjeg atoma svoje snage jer Isus treba moje tijelo, moje ruke, mene kao svećenika da bi došao do drugih koji ga još nisu upoznali.“

Zavod Svete Obitelji

Duhovne obnove u ZSO

  • 201005202216321.jpg
  • 201005202215101.jpg
  • 201005202219491.jpg
  • 201005202214323.jpg
  • 201005202215102.jpg
  • 201005202219493.jpg
  • 201005202215103.jpg
  • 201005202214322.jpg
  • 201005202214321.jpg
  • 201005202216322.jpg
  • 201005202219492.jpg
  • 201005202216323.jpg